
Na mrežnim stranicama Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke imali ste već prilike pročitati detalje o pojedinim povijesnim sadržajima i folklornim elementima koje je Marija Jurić koristila kao predloške za povijesnu radnju i kreiranje likova romana „Kći Lotrščaka“. Iznijeli smo vam crtice o povijesti i vlasnicima utvrde Lukavec, običaje vezane uz proslavu svetkovine svetog Jurja i centralog lika toga običaja dodole , kao i običaje vezane uz proslavu svetkovine svete Lucije. Otkrili smo vam uzroke zagrebačkog požara 1731. i značenje slike Majke Božje od Kamenitih vrata. Iznijeli smo činjenice o nastanku izvora Manduševac i informacije o legendi o banici Manduši, te smo vas upoznali s nastankom kule Lotrščak i njenom povijesnom i emocionalnom značaju za stanovnike grada Zagreba.

Zagorka vjerojatno ni sama nije očekivala toliki interes i potrebu za odgonetanjem spomenutih i mnogih drugih detalja dok je stvarala i pisala priču o građanki Manduši, stanovnici Gradeca i zvonarici zvona kule Lotrščak i vitezu Divljanu, remetitelju božjega mira koja je isprva objavljivana kao feljton roman „Kći Lotrščaka“ u Jutarnjem listu 1919. i 1920. godine, pa zatim u istoj formi naslovljenoj „Kaptolski antikrist“ u Hrvatskoj metropoli 1925. Feljton roman prerastao je u ukoričeni roman koji je do danas doživio sedam izdanja. U međuvremenu sama Zagorka ga je dramatizirala za potrebe kazališnog uprizorenja 1931. godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu postavljenom povodom proslave 30. godišnjice njenoga rada.

Ponukana tim događajem sama je za Jutarnji list 1931. napisala članak „Historijska razjašnjenja drami „Kći lotršćaka“ o ozračju i povijesnoj pozadini pojedinih scena, motiva i dijelova radnje romana odnosno istoimene drame koji vam prenosimo.
„Što je to – Lotršćak?
Lotršćak (campana latrunculorum) kajkavski je naziv zvona ukuli na današnjem Strojsmajerovom šetalištu – koje svakog dana u večer (zimi devet a ljeti deset sati) slušaju stanovnici grada Zagreba. To se zvono lotršćak spominje u prvoj polovici XIII. vijeka, kada je Grič postao utvrdom.
Kult naročite neke ljubavi prema zvonu prastarog je porijetla. Čitave generacije vlastele bile su povezane nekim posebnim osjećajem prema zvonu na tornjiću svojeg dvorca. Čitava sela bila su isto tako povezana sa zvonom svoje crkve ili kapelice i gradjani utvrdjenih gradova sa zvonima svojih kula i zvonovima svojih župnih crkva. Svima je njihovo zvono zborilo nekim naročitim jezikom i oni su nosili taj zvuk u svojoj duši kao neku svoju melodiju a oni zvonari, koji su umjeli da izmame zvonu najljepše tu melodiju – sticali su opću popularnost.
Ali taj kult zvona i danas je savremen. I danas su sela i gradovi povezani sa nekim naročitim ponosom i osjećajem za svoje crkveno zvono. Današnji gradjani i najvećih i najrealističnijih gradova osjećaju prema zvonu svojih crkva osebujni ponos koji ide tako daleko da London i drugi gradovi putem radija prenose zvuk svojih zvonova čitavim svijetom u želji – da ih čuju svi na daleko i široko! Sasvim starinski ponos na svoje zvono koje mora da proizlazi iz naročitog osjećaja! Samo što se to za historiju nazivlje romantikom – a danas se zove – atrakcijom!
Razumljivo je dakle da je u starom Zagrebu srce gradjana bilo povezano sa njihovim starim zvonom lotršćakom čiji su zvuci bili njihova posebna večernja molitva uspavanka glas smirenja svih dnevnih briga i žalosti. I da je ona ruka koja je zvonila i dala mu melodiju, morala biti naročito pažena i poštivana (kao u drami djevojka Manduša).
Ali čar toga zvona sačuvao se je u srcima Zagrebčana kad su još šetali svake večeri na Strosmajerovom šetalištu pred kojih dvadesetak godina i prisluškivali nekim neobičnim osjećajem njegovom toplom nježnom zvuku što prosiplje nad gradom uspomene o davnom početku prastarog našeg grada. Taj čar živi i danas u srcima Zagrebčana.
Jedan inteligenat gornjega grada priča ovo: „Kad su me svršetkom rata dovezli ranjena na kolodvor – čuo sam zvoniti lotrščak i proplakao! To zvono dalo mi je osjećaj da sam u Zagrebu“. Jedan od najkulturnijih ljudi grada – čovjek realan pričao je: „Kao djak slušao sam svake večeri to zvono na Griču i uvijek me je zahvaćalo neko veliko i drago osjećanje. To isto osjećam i danas kadgod čujem u veće lotršćak“!…
Da – jer njegov zvuk kao da pronosi šaptaj starih pradjedova – čija je ljubav hrabrost i izdržljivost uzdržala očuvala i ostavila ovaj grad u baštinu potomstvu – netaknut! To je neko srce iz davnine – što svake večeri ponovno zakuca – da ne bi zamrla stara grička ljubav prema svojem gradu…To je lotršćak! Onaj, što zaječi u svakom činu „Kćeri lotršćaka“ – u čijoj ruci „pjeva zvono kao ptica u proljeću“ – a koja ga ljubi kao neki živi stvor – što svake večeri obnavlja priču o postanku dragog gričkog joj grada ponosu i ljubavi gričkih gradjana. Manduša je simbol ljubavi prema Zagrebu. Pravi Zagrebčani ne mogu da živu bez svojeg rodjenog grada (kao ni ona), oni ljube čak stare zidine Griča kako je to dokazala nedavna anketa za „Kamenita vrata“.
Ljubav za kamen staroga nam grada nije dakle romantika prošlosti!…
Historijske crtice iz “Kćeri Lotršćaka”
Još nekoliko razjašnjenja koja su mojom krivnjom izostala prije premijere.
U drami „Kći lotršćaka“ iznosi se kako je banski sud osudio markgrofa Jurja Brandenburga na smrt i gubitak svih imanja u Hrvatskoj. Ovo je historijska činjenica i a nipošto zabuna. Ne samo da je banski sud imao tu vlast, nego i hrvatski sabor imao je vlast pozvati spomenutog vlastelina da odgovara za svoja nedjela. Kosacki pako – njegov kastelan nije ličnost mašte – za prikaz „personifikacije zla“. Kosacki iz Kolovrata bio je znameniti – nečovjek onoga doba na Medvedgradu i Turopolju gdje je hvatao plemiće i gradjane, vješao ih – žene dao svlačiti do gola, navaljivao na crkvena svetišta – a na Medvedgradu izložio u Zagrebačkoj gori dva gradjana zvijerima na hranu. A sve je to radio drskom smjelošću prkoseći svim osudama, koje su padale na njega pa i samomu kralju.
Sud na Griču imao je vlast osuditi nekoga na smrt i pomilovati ga – što se je često učinilo ženidbom (kako je to iskorišćeno u drami „Kćeri lotršćaka“). Gradski „prezivač“ bubnjar pojavljivao se je svakog dana na gradskim ulicama (kao danas kolporteri novina) da usmenim putem obavjesti gradjane o svim važnijim dogadjajima i odredbama.
Izgon mesara „Benedikta crvenog“ – kako je to izneseno na pozornici – nije dosjetka nego točan opis izgona zabilježenog u „Spomenicima grada Zagreba“.
Proglašenje božjeg mira služilo je na starom Griču naročito društvenoj snošljivosti gradjana i tada su morale prestati na 12 dana sve svadje i umuknuti svi opasni jezici. I prizor u kojem filijarka Žofa mora da prolazi ulicom sa kamenom oko vrata na ruglo i sramotu – čista je historijska uredba koja se zvala „pranje jezika“ a bila je dnevnom senzacijom staroga Griča – dakle su jezici i unatoč toga ostali – neoprani!…
Priča – što je pripovijeda Manduša o postanku grada Griča – pričala se u starini kako je to pobilježeno na više načina – znak da su stari Gričani jako voljeli priče o tom kako je postao njihov grad. S tom legendom spaja radnja drame postanak slike Majke Božje na Kamenitim vratima – koja slika i njena čudotvornost prolazi kroz svih peta činova drame, a svršava dogadjajem, koji biva povodom da Gričani čudotvornu Majku Božju stavljaju na Kamenita vrata kao zaštitnicu grada Griča od zlotvora i zasjednika na sve vjekove.“
Literatura:
Jutarnji list, godište XX, broj 6944, 4. lipnja 1931., str. 8
Kragić, Bruno. „Jurić, Marija Zagorka“ u: Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, pristupljeno 9. istopada 2022.: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=155
Kuhar, Ivana. „Marija Jurić Zagorka u fondovima i zbirkama Hrvatskog državnog arhiva“ u: Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe / Emocija, manipulacija, legitimacija“ zbornik radova sa književno znanstvenog skupa održanog u sklopu 13. Dana Marije Jurić Zagorke 22. – 23. studenoga 2019., str. 193 – 214.
Autorica teksta: Ivana Kuhar