“– Morao bih vam pričati dan i noć da bih vam opisao sve krvave bitke što su se vodile na ovom potoku. Čitave čete provaljivale su na Grič; svađale su se općine i građani, zbog pijace, zbog desetine, zbog Popova tornja i zbog toga što su mnogi bili zavidni Gričanima na lijepim posjedima u okolici. Zbog svega toga palo je mnogo divnih glava i prolilo se mnogo krvi.”
(Jurić Zagorka, M. 1964. „Grička vještica I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 8.)
Kaptol i Gradec je carski patent 1850. godine objedinio u jedinstveni Zagreb, a njihov susjedski život prije toga bio je, u najmanju ruku, osebujan. I jedni i drugi su imali povlastice u trgovini, vlastite sajmove i posjede u okolici, a sjeme razdora činile su tržišne pristojbe i djelomično neriješene granice posjeda. Zbog toga je na Krvavom mostu ponekad znala poteći krv razjarenih susjeda. Danas više nema mosta koji nosi zloslutno ime, ali njemu u spomen ostala je malena ulica koja spaja Radićevu i Tkalčićevu ulicu. Svoje mjesto u toj ulici pronašla je i knjižnica Marije Jurić Zagorke koja je upravo ovaj most iskoristila kao kulisu za svoj roman „Tajna Krvavog mosta“.
Kako je Šareni most postao Krvavi most
“I tako su vam jednom sklopili Gričani i Kaptolci primirje pa sagradili između Kaptola i Griča most, ovaj ovdje most od drveta. Lijepo su ga obojili i nazvali Šareni most. No već treće godine mir je nestao iz ljudskih srca. Kao da je sam vrag podstreknuo staru mržnju, sve se opet obnovilo. To je bilo zlo! Počele su strašne tučnjave, i tako iz godine u godinu.
Jednog predvečerja sukobili su se Gričani s Kaptolcima baš na Šarenom mostu. Jedni biju s jedne, drugi s druge strane. Biju se i kolju kao nečastivi. Još je sunce bilo gore nad Medvedgradom kad su po mostu ležali mrtvi i ranjeni s obje strane. Vele da je krv curila s mosta u potok kao da je netko pustio vodu u mlin. Sve je bilo crno i žalosno. Sudilo se i pred kraljevima, ali nitko nije mogao uskrsnuti mrtve. Na lijepom šarkama Šarenog mosta sušila se krv. Tada su ljudi taj lijepi Šareni most nazvali Krvavim mostom.”
(Jurić Zagorka, M. 1964. „Grička vještica I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 8.)
Prijelaz preko potoka Medveščak koji je tekao između Gradeca i Kaptola (današnjom Tkalčićevom ulicom) nekada se nazivao Pisani (šareni) most. Iako je most obično označavao mjesto spajanja, u povijesti ovih sukobljenih susjeda često je bio mjesto razdvajanja. Naime, Pisani most činio je pogodno mjesto za pokretanje i zaustavljanje napada. Most i njegova okolica poprište su sukoba još od druge polovice 13. stoljeća kada su se na njemu sukobile pristaše Andrije III. Arpadovića i medvedgradski kastelan Gardun Grebengradski. Prema nekim predajama, već tada dolazi do promjene imena mosta, ali postoji i predaja prema kojoj do izmjene naziva dolazi tek četiri stoljeća kasnije.
Budući da su jake poplave i bujice potoka Medveščaka bile čest slučaj, most je nerijetko trebalo popravljati. Stanovnici Gradeca i Kaptola zahtijevali su da po svom pravu popravljaju cijeli most. Kako se nisu mogli dogovoriti, jedni su drugima ometali gradnju i rušili ono što je podignuto, pa je sukob naposljetku zadobio krvavi epilog. U noći sa 16. na 17. prosinca 1667. kaptolski pokušaj uređenja mosta dovodi do krvavog sukoba, te je iste godine u povijesnim spisima prvi put zabilježeno ime Krvavi most.
Od mosta do ulice
Ipak, zagrebački susjedi nisu živjeli u trajnoj mržnji i sukobima – često su surađivali, posebice u vremenima prirodnih nepogoda i epidemija. U 18. stoljeću je između zaraćenih susjeda postignut mir, pa je 1787. zajednički izgrađen kameni most. Nacrte je izradio Ivan Either, a zahvaljujući računu izgradnje mosta znamo koliko je taj pothvat koštao – 392 forinte i 13 krajcara. Most je postao trajna prometnica od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.
S razvojem industrije nastaje problem zagađenja koji navodi gradske vlasti na uvođenje kanalizacije. Zbog toga dolazi do zatvaranja potoka i konačnog rušenja mosta 1898. godine. Ulica izgrađena na mjestu mosta nosi njegovo ime te služi kao podsjetnik na krvave epizode nekadašnjih susjeda koji danas žive zajedno pod okriljem omiljenog im grada. Osim toga, ulica čuva i uspomenu na ulazak grada u moderno doba telekomunikacija. Na kućnom broju 2 je na Novu godinu 1887. proradila prva zagrebačka telefonska centrala koju je postavio Vilim Schwarz.
Idući put kad ćete prolaziti Krvavim mostom, zastanite i upijte duh zagrebačke prošlosti i turbulentnih susjednih odnosa te svakako svratite u knjižnicu posuditi neki od brojnih Zagorkinih romana.
Literatura:
Agičić, D. et al. 1999. „Moj Zagreb, tak imam te rad : Mein Zagreb : My Zagreb.“ Zagreb: Duplo P, Laurana, Libar.
Jurić Zagorka, M. 1964. „Grička vještica I.“ Zagreb: Stvarnost.
Milčec, Z. 2007. „Volite li Zagreb?“ Zagreb: V.B.Z. studio.
Odak, D. 2013. „Zagrebački Krvavi most.“ Hrvatski povijesni portal. (https://povijest.net/2018/?p=1493, zadnji pristup 13. studenog 2022.)
Špoljarić, B. 2008. „Stari Zagreb od vugla do vugla.“ Zagreb: AGM.
Tekst napisala: Đurđica Vitković