Novinski članci i književni tekstovi

Anotirana bibliografija Zagorkinih novinskih članaka i književnih tekstova objavljivanih u časopisima i novinama te članaka (polemika, kritika) drugih autora

(izbor)

 

 

Bršljan“:

1. „Seljak“. Bršljan, br. 3, Zagreb, 1. 3. 1896. Str. 74-87.

Pripovijetku koja hvali hrvatskog seljaka i seoski način života objavila je pod imenom Marija Matray jer je u to vrijeme još bila udana za Mađara Andriju Matraya.

2. „Josip Juraj Strossmayer (crtica iz djetinjeg života)“. Bršljan, br. 4, Zagreb, 1897. Str. 109-115.

Crticu posvećenu Strossmayeru i trenutku kad ga je prvi put upoznala Marija Jurić potpisala je pseudonimom po kojem je kasnije bila najpoznatija – Zagorka.

Obzor“:

1.„Egy percz“. Obzor, br. 251, Zagreb, 31. 10. 1896.

Ovo je prvi članak koji je Zagorka napisala (i potpisala svojim najpoznatijim pseudonimom) za tada vodeći hrvatski list Obzor. Članak govori o problemu upotrebe isključivo mađarskog jezika na hrvatskoj željeznici, zbog čega hrvatski putnici ne razumiju obavijesti konduktera, često ulaze u pogrešne vlakove ili silaze na pogrešnim stanicama. Zagorka članak završava porukom mađaronskoj vlasti: „A narod? Taj trpi i trpjet će! – Gospodo, pazite, mogli biste doći do stanice, na kojoj će se i vašem obstanku zaviknuti: egy percz!“

2. „Medju zagorskim brdinama (Pozdrav biskupu Strossmayeru)“. Obzor, br. 146, Zagreb, 30. 6. 1897.

Zagorka u ovom članku piše o djetinjoj uspomeni na biskupa Strossmayera koji je jednom prilikom pohodio njezino rodno Zagorje. Strossmayer je inače bio njezin zaštitnik kada je počela raditi za Obzor, unatoč protivljenju glavnog direktora Šime Mazzure i ostatka redakcije.

3. „Vlada i opozicija“. Obzor, br. 155, Zagreb, 10. 7. 1897.

Iako bi naslov na to upućivao, u članku Zagorka uopće ne piše o politici, nego o muško-ženskim odnosima i položaju žene u braku. Muškarac je vlada, a žena opozicija, piše Zagorka, duhovito poentirajući na kraju članka da je u slučaju braka ipak opozicija, tj. žena, ta koja vlada (ima vlast).

4. „Mir svim ljudem na zemlji…“ Obzor, br. 294, Zagreb, 24. 12. 1897.

U predblagdanskom broju Obzora Zagorka objavljuje svoju božićnu priču o jednoj obitelji koja umalo bila uništena na sam Badnjak zbog muževog preljuba. Na kraju ipak sve sretno završava – muž se vraća ženi koja mu oprašta te godinu dana kasnije slave Božić u miru i veselju zaboravljajući na prošlogodišnji tužni događaj.

5. „Odputovali su…“ Obzor, br. 15, Zagreb, 20. 1. 1898.

Pripovijetka o dvoje mladih, Anici i Ivanu, koji su se upoznali u lječilištu Gleichenberg i odmah se zaljubili. No, oboje su teško bolesni (vjerojatno je u pitanju tuberkuloza), oboje na kraju umiru te bivaju pokopani jedno pokraj drugog.

6. „Uspomene“. Obzor, br. 54, Zagreb, 8. 3. 1898.

Pripovijetka o starici koja prelistava svoj spomenar iz mladosti te pripovijeda svojoj unuci o uspomeni na svog muža i o trenutku kada su se njih dvoje upoznali i zaljubili.

7. „U domovini“. Obzor, br. 60, Zagreb, 15. 3. 1898.

Članak je posvećen Milki Trnini, poznatoj hrvatskoj opernoj pjevačici, koja je stekla veliku slavu i u svijetu i u domovini. Zagorka naglašava Milkino domoljublje i vezanost za rodni kraj, ali i činjenicu da je domaća publika uvijek prima s počastima i ovacijama kad god ona dođe u Hrvatsku.

8. „Magjari o Strossmayeru (Istinit dogadjaj)“. Obzor, br. 64, Zagreb, 19. 3. 1898.

Na blagdan svetog Josipa i biskupov imendan, Zagorka objavljuje članak u kojem pripovijeda kako su jednom zgodom i mađarski političari priznali da je „Strossmayer najumniji svećenik u Europi“ i „svjetski velikan“, iako su ga smatrali političkim neprijateljem zato što je bio protivnik nametnute mađarske vlasti u Hrvatskoj.

9. „Moderne slike“. Obzor, br. 86, Zagreb, 16. 4. 1898.

Potpisavši se samo inicijalom Z., Zagorka objavljuje crtice u kojima s dozom humora i ironije ocrtava neke društvene pojave, npr. ispraznu pomodnost mladih djevojaka i mladića, brakove koji se sklapaju samo iz novčanog interesa, itd.

10. „U rogatačkoj Slatini“ (1. dio). Obzor, br. 178, Zagreb, 6. 8. 1898.

Članak govori u ljetovanju biskupa Strossmayera u poznatom slovenskom ljetovalištu u Slatini. Zagorka opisuje brdski krajolik, ljude, i naravno, samog biskupa za kojeg kaže da je itekako mlad duhom, iako ima 84 godine.

11. „U rogatačkoj Slatini“(2. dio). Obzor, br. 179, zagreb, 8. 8. 1898.

Nastavak prethodnog članka o ljetovanju biskupa Strossmayera u Sloveniji. Zagorka piše o biskupovoj poruci Hrvaticama da budu rodoljubne i da u tom duhu ogajaju djecu, da govore hrvatskim jezikom i upoznaju hrvatsku povijest umjesto da čitaju njemačke romane i govore njemački na ulici. Zagorka se osvrće i na činjenicu da je ženama područje djelovanja ograničeno na kuću jer se smatra da one nemaju što raditi u politici (u to vrijeme žene u Hrvatskoj nisu još imale pravo glasa), te savjetuje Hrvaticama da se onda barem u svojoj užoj okolini odluče za rodoljubno djelovanje.

12. „Blaženka Krnic“. Obzor, br. 28, Zagreb, 5. 2. 1900.

Članak je potpisan samo inicijalom Z. i govori o hrvatskoj opernoj pjevačici Blaženki Krnic, povodom njezinog gostovanja u Zagrebu. Zagorka piše o njezinom djetinjstvu, glazbenim počecima, odlasku na bečki konzervatorij i velikoj slavi koju je stekla u inozemstvu.

13. „Grof Dragutin Drašković“. Obzor, br. 45, Zagreb, 24. 2. 1900.

Članak je potpisan samo s –ka, ali vjerojatno je autorica Zagorka. Riječ je o nekrologu mladom grofu Dragutinu Draškoviću koji je umro u Beču, nakon što je nesretnim slučajem nastrijeljen u lovu. Bio je potomak slavnog ilirca Janka Draškovića, i prema Zagorkinim riječima, veliki domoljub.

14. „Bilježke s puta I.“ Obzor, br. 184, Zagreb, 11. 8. 1900.

Zagorka opisuje putovanje vlakom do Ljubljane i putnike koje pritom sreće. Osvrće se na negativnu pojavu mađarizacije hrvatskih željeznica u kojima su svi natpisi na mađarskom jeziku. Također govori i o problemu germanizacije Slovenije, ističući da su slovenski i hrvatski narod u sličnoj poziciji.

15. „Bilješke s puta II.“ Obzor, br. 189, zagreb, 18. 8. 1900.

Nastavak prethodnog članka o putovanju. Zagorka pripovijeda o susretu s jednom ženom u slovenskim planinama – žena je nesretno zaljubljena i htjela se baciti s planine u ponor, ali Zagorka je odgovara i potiče je da živi i hrabro ide dalje.

16. „Bilježke s puta III.“ Obzor, br. 194, Zagreb, 25. 8. 1900.

U trećem nastavku svojih putnih bilješki Zagorka piše o usponu na slovenske planine, a dramatični gorski krajolik povezuje sa svojim nemirnim emocionalnim stanjem. Opisuje alegorijsko viđenje vlastite sudbine u liku gospođe u crvenoj haljini koja joj podrugljivo navješćuje još veće životne probleme i muke, ali joj Zagorka odgovara:

„… ja te čekam, ali se – ne bojim!“

17. „Slava materi Njegovoj…“ Obzor, br. 205, Zagreb, 7. 9. 1900.

Obzor je u ovom broju objavio nekoliko tekstova povodom pedesete godišnjice biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera. Jedan od njih je i Zagorkina priča posvećena biskupovoj majci koju smatra najzaslužnijom za biskupovo domoljublje jer ga je odgojila u hrvatskom duhu.

18. „Na osvitku… (iz dnevnika jedne žene)“. Obzor, br. 211, Zagreb, 15. 9. 1900.

Prozni zapis o mladoj ženi koja živeći u gradu koji je guši čezne za prirodom i gorskim krajolikom koji voli. Žena također govori i o svojim životnim bolima i nedaćama, to bi se moglo shvatiti kao neki Zagorkin autobiografski zapis.

19. „Revolucionarka. Istinit dogadjaj“. Obzor, br. 55, Zagreb, 7. 3. 1901.

Prvi dio Zagorkine priče o mladoj Hrvatici Marici Klupićevoj koja je udana za mađarskog upravitelja željezničke postaje. Živeći u Mađarskoj, odvojena od svoje domovine Hrvatske, jedinu utjehu nalazi u novim brojevima hrvatskog književnog časopisa „Vijenac“ koje dobiva poštom. Maričin muž saznaje da ona čita „Vijenac“ te je optužuje da je revolucionarka i nelojalna supruga…

20. „Revolucionarka. Istinit dogadjaj“. Obzor, br. 56, Zagreb, 8. 3. 1901.

Nastavak priče o Marici Klupićevoj. Nakon što joj je muž saznao da čita „Vijenac“, oduzeo joj je časopis te ju je htio prisiliti da čita mađarske novine i knjige. Marica uskoro bježi od muža u Hrvatsku, postaje članice panslavističke Lige i piše o svemu što je proživjela u Mađarskoj.

Možemo zaključiti da je Zagorka ovu priču napisala na temelju vlastitih doživljaja – i ona je bila vrlo mlada kada je protiv svoje volje udana za Mađara Andriju Matraya koji je bio upravitelj željezničke postaje, proživjela je kalvariju u tom braku i na kraju pobjegla u Hrvatsku.

21. „Suparnice“. Obzor, br. 80, Zagreb, 6. 4. 1901.

Pripovijetka o dvjema ženama, „suparnicama“, koje se susreću na jednom primanju. Jedna je supruga doktora Severića, a druga njegova bivša ljubavnica. Iako se u početku čini da će one biti prave suparnice i neprijateljice, dvije se žene nakon jednog iskrenog razgovora zbliže i postaju prave prijateljice.

22. „Poslije première. Tragedija u 1 činu“. Obzor, br. 80, Zagreb, 6. 4. 1901.

Zagorka objavljuje ovu tragediju (koju naziva autoparodijom) kao odgovor na kritike i napade na svoju jednočinku „Što žena umije“ koja je u siječnju 1901. bila izvedena u zagrebačkom HNK-u.

23. „Dojmovi sa slavenskog kongresa“ (1.dio). Obzor, br. 118, Zagreb, 24. 5. 1902.

Tekst je potpisan inicijalom Z. i govori o sastanku 150 novinara iz slavenskih zemalja u Ljubljani. Zagorka hvali ideju i organizaciju tog sastanka, posebno domaćine Slovence. Pozitivno piše o slovačkom novinaru i domoljubu Mudronju, Poljaku Zdziechowskom te našem Ksaveru Šandoru Gjalskom kojeg su tada prozvali „hrvatskim Sienkiewizcem“.

24. „Dojmovi sa slavenskog kongresa“ (2. dio). Obzor, br. 123, Zagreb, 31. 5. 1902.

Nastavak prethodnog članka o slavenskom kongresu u Ljubljani. Zagorka detaljno opisuje Ljubljanu, razvoj i izgradnju grada, te primjećuje da je u nekim stvarima Ljubljana naprednija i modernija od Zagreba. Npr. ima električni tramvaj (dok u Zagrebu još voze konjski tramvaji), električnu javnu rasvjetu, tri željeznička kolodvora, Narodni dom, kazalište na narodnom, slovenskom jeziku (iako postoje i njemačka društva i kazalište), itd.

25. „Dojmovi sa slavenskog kongresa“ (3. dio). Obzor, br. 126, Zagreb, 4. 6. 1902.

U trećem dijelu Zagorka piše o posjetu poznatoj špilji u Postojni, opisujući je kao „vrhunac prirodnih čudovišta i krasota“.

26. „Dojmovi sa slavenskog kongresa“ (4. dio). Obzor, br. 128, Zagreb, 6. 6. 1902.

U četvrtom dijelu Zagorka opisuje odlazak na Bled i šetnju do Vintgarova vodopada. Bled je u to vrijeme bio poznato planinsko ljetovalište i lječilište.

27. „Crtice iz Istre“ (1. dio). Obzor, br. 137, Zagreb, 17. 6. 1902.

Tekst je potpisan incijalom Z. i govori o Zagorkinom posjetu Opatiji i poznanstvu s istarskim piscem Viktorom Carem Eminom, s kojim dijeli politička stajališta. On se borio protiv talijanizacije Istre, a ona protiv mađarizacije i germanizacije sjeverozapadne Hrvatske.

28. „Crtice iz Istre“ (2. dio). Obzor, br. 146, Zagreb, 27. 6. 1902.

Nastavak Zagorkinog članka o Istri i Viktoru Caru Eminu. Zagorka posjećuje piščevu kuću i upoznaje se s njegovom ženom Emom, razgovaraju u književnosti, istarskom pokretu protiv talijanizacije itd. Zagorka upoznaje lokalno stanovništvo (djecu i starce) koje se protivi talijanskoj vlasti i nametanju talijanskog jezika u školama.

29. „Ljubovni roman sa 20-godišnjice Kola. (Po istinitom dogadjaju)“. Obzor, br. 183, Zagreb, 9. 8. 1902.

Ljubavna priča o mladiću i djevojci koji se slučajno sreću u Maksimiru na nekoj proslavi, odmah se zaljube i uskoro se ožene.

30. „Bez grude i krova. (Sličica iz Zagorja)“. Obzor, br. 227, Zagreb, 3. 10. 1902.

Prvi dio priče o siromašnim zagorskim seljacima kojima gospodari imanja ne plaćaju pošteno za rad. Jedan od njih se pobunio, te zbog toga ostao bez posla, pa mora napustiti zaručnicu i otići u potrazi za poslom.

31. „Bez grude i krova. (Sličica iz Zagorja)“. Obzor, br. 228, Zagreb, 4. 10. 1902.

Drugi dio priče o zagorskom seljaku koji putuje u potrazi za poslom. Usred zime dolazi do Srijemske Mitrovice, gladan i promrzao, bez posla i hrane, te u očaju zapali jedan majur ne bi li ga zatvorili u kaznionicu jer je to jedini način da bude na toplom i dobije hranu svaki dan.

32. „Gusari. (Sličica iz Zagorja) I.“ Obzor, br. 250, Zagreb, 30. 10. 1902.

Još jedna Zagorkina priča o životu zagorskog seljaka, gusari iz naslova odnose se na barune i zemljoposjednike koji iskorištavaju i maltretiraju svoje seljake.

33. „Gusari. (Sličica iz Zagorja) II.“ Obzor, br. 251, Zagreb, 31. 10. 1902.

Nastavak priče o zagorskim seljacima.

34. „Reformatorice. (Moment-slika sa Zrinjevca)“. Obzor, br. 299, Zagreb, 31. 12. 1902.

Dijalog dviju djevojaka, Anke i Ivke, koje šetaju Zrinjevcem i razgovaraju o „reformaciji uprosa“, odnosno o tome kakav bi bio njihov idealni prosac i budući muž. Anka pritom greškom pomisli da joj se jedan gospodin udvara, a na kraju ispada da ju je on samo htio pitati gdje je kupila šešir jer se njezin šešir svidio njegovoj ženi.

Zagorka ne prikriva svoj autorski ironični stav prema likovima djevojaka koje imaju površne i pogrešne predodžbe braka i muško-ženskih odnosa i suštine ženske emancipacije.

35. „Žrtva ‚službenog‘ jezika. Po istini iz radničkog života“. Obzor, br. 76, Zagreb, 3. 4. 1903.

Priča o drvosječi Ivanu koji cijepa drva na željezničkoj postaji, te nastrada zbog prijevare šefa postaje. On mu je naredio da za njegove privatne potrebe cijepa drva koja pripadaju postaji, a kad su to saznali nadređeni, okrivio je Ivana. Otpustili su ga od izlikom da ne poznaje službeni jezik željeznice (mađarski), te da je zbog toga krivo cijepao drva. Ivan je uskoro nakon toga umro.

36. „Hrvatice u narodnoj borbi“. Obzor, br. 90, Zagreb, 21. 4. 1903.

U članku potpisanom inicijalom Z., Zagorka piše o položaju žena u hrvatskom društvu. Smatra da su žene u javnom životu i u narodnim borbama neravnopravne s muškarcima, ali i da bi same žene trebale poduzeti nešto u vezi s time, više se angažirati, u narodnom duhu odgajati svoju djecu, govoriti isključivo hrvatski jezik (umjesto njemačkog koji je tada prevladavao u višim zagrebačkim društvenim krugovima). Zagorka također predlaže osnivanje narodnog ženskog društva koje bi se bavilo i humanitarnim radom.

37. „Stubičke toplice“. Obzor, br. 212, Zagreb, 18. 9. 1903.

Članak je potpisan inicijalom Z. i pisan u muškom rodu – počinje rečenicom: „Ne sjećam se, da sam u našim listovima štogod o stubičkim toplicama čitao.“ I u ostatku teksta dosljedno se koriste oblici muškog roda. Je li to uopće napisala Zagorka, a ako jest, zašto u muškom rodu? Je li to možda bilo u periodu kad je uređivala Obzor jer su muški kolege završili u zatvoru pa se morala potpisivati kao muškarac?

Članak inače govori o prirodnim ljepotama Stubičkih Toplica te o biskupu Maksimilijanu Vrhovcu koji je tamo imao svoj posjed na kojem je sagradio lječilište.

38. „O kazalištnoj cenzuri“. Obzor, br. 68, Zagreb, 23. 3. 1904.

Članak je potpisan inicijalom Z. i govori o problemima kazališne cenzure, odnosno o potrebi stvaralačke slobode. Zagorka je i sama imala neugodnih iskustava s kazališnom cenzurom – zabranjeno je izvođenje njezine povijesne drame „Evica Gupčeva“, a mnoge druge drame doživjele su cenzorska križanja i prekrajanja. Ona smatra da su cenzori prešli granice svojih ovlasti, križajući dramske tekstove po svojoj volji i želji, bez ikakvog objektivnog kriterija.

39. „Posebna soba. (Iz Khuenove ere)“. 1. dio. Obzor, br. 90, Zagreb, 20. 4. 1904.

Zagorkina priča o događajima iz 1903. kada je sudjelovala u demonstracijama protiv nametnutog mađarskog bana Khuen Héderváryja i mjesecima sama uređivala Obzor jer su muški kolege iz redakcije bili u zatvoru. Uskoro je i sama završila u zatvoru, i to u „posebnoj sobi“, zapravo prljavom spremištu za metle, krpe i kante.

40. „Posebna soba. (Iz Khuenove ere)“. 2. dio. Obzor, br. 91, Zagreb, 21. 4. 1904.

Nastavak Zagorkine priče o boravku u zatvoru. Zagorka u „posebnoj sobi“ dovršava svoju dramu „Evica Gupčeva“, a nakon nekoliko preslušavanja puštaju je iz zatvora.

41. „Premijera ‘Evice Gubčeve’ u Spljetu“. Obzor, br. 106, Zagreb, 9. 5. 1904.

U rubrici Domaće viesti objavljena je kratka vijest o premijeri Zagorkine povijesne drame „Evica Gupčeva“ u splitskom kazalištu jer ju je cenzura bila zabranila u Zagrebu. Drama je imala veliki uspjeh, a Zagorka je dobila ovacije od publike.

42. „Dramatska družina u Spljetu“. Obzor, br. 116, Zagreb, 21. 5. 1904.

Članak je potpisan inicijalom Z. Zagorka opisuje svoj boravak u Splitu prilikom postavljanja drame „Evica Gupčeva“ na pozornicu splitskog gradskog kazališta. Opisuje kazalište, svoju suradnju s kazališnim diletantima, osobito hvaleći redatelja Tijardovića i glavnu glumicu gđu Matošić, te splitsku mladež koja je cijelom projektu bila najveća potpora. Jedino što se Zagorki nije svidjelo, bio je kazališni orkestar koji je na hrvatsku povijesnu dramu svirao „švabske valcere“ (!).

43. „Njegova tragedija“. Obzor, br. 155, Zagreb, 9. 7. 1904.

Zagorka piše angažirani članak o mladom čovjeku oboljelom od tuberkuloze i upućuje čitateljima molbu da pomognu njemu i ostalim oboljelima od te bolesti. Posebno poziva žene da pokažu samilost. Predlaže da se organizira prodaja razglednica lječilišta za sušičave te da se tim novcem plati liječenje oboljelima.

44. „Iz ženskog svieta. Nevjerovani Toma“. Obzor, br. 189, Zagreb, 19. 8. 1904.

Tekst nije potpisan, ali vjerojatno je Zagorkin.

Priča o dvjema prijateljicama, Irmi i Milki. Irma je mlada udovica, a Milka joj u razgovoru kaže kako svi poznanici misle da ona otkako je ostala udovica ima ljubavnika. Irma kaže da to nije istina jer ona i dalje voli svog muža, koji je „sačinjavao polovicu njenog bića“ te da ne misli imati ljubavnike niti se ponovno udavati samo zato što to društvo od nje očekuje.

45. „Iz ženskog svieta. Neprijatelj žena“. Obzor, br. 201, Zagreb, 8. 9. 1904.

Tekst nije potpisan, ali vjerojatno je Zagorkin.

Autorica u ovoj crtici poručuje da su neprijatelj žena u prvom redu druge žene. Oprimjeruje to pričom sa Zrinjevca gdje skupina zagrebačkih gospođa ogovara jednu mladu ženu koja šeta s bratom, optužujući je da joj je to jedan od mnogobrojnih ljubavnika, da je ostavila muža i djecu, itd. Na kraju se ispostavlja da ništa od toga nije istina, mlada žena uopće nije udana, niti ima djece, došla je u Zagreb da bi učila za poštaricu, a na Zrinjevac izlazi s bratom.

46. „Sa plesa. Reminiscencija“. Obzor, br. 288, Zagreb, 17. 12. 1904.

Priča o pokladnom vremenu kada se u Zagrebu odražavaju brojni plesovi i zabave na kojima djevojke traže muževe. Zagorka ironizira djevojke i njihove majke koje ih opremaju za plesove i sve ulažu u haljine, cipele i ogrtače ne bi li tako privukle pažnju poželjnog ženika.

47. „Gospodjica Vilma je ponosna“. Obzor, br. 263, Zagreb, 15. 11. 1905.

Priča o Vilmi i njezinom zaručniku Milanu koji studira pravo. On mora mnogo učiti za ispite pa je ne stigne posjećivati svaki dan što mu Vilma predbacuje i traži od njega da dolazi svaki dan i zabavlja je. On pristaje jer je voli, ali sad nema dovoljno vremena za učenje i za nekoliko mjeseci padne na ispitu. Tada ga Vilma ostavlja da bi se udala za drugog, uspješnijeg muškarca.

48. „Premiera ‘Ekvinocija’ u Budimpešti“. Obzor, br. 162, Zagreb, 18. 6. 1907.

Članak je potpisan inicijalom J. Je li sigurno da je to Zagorkin tekst?

Članak govori o premijeri Vojnovićeve drame „Ekvinocijo“ u Narodnom kazalištu u Budimpešti. Mađarski književnici iskazali su veliki interes za Vojnovića, a posebno su dramu iščekivali Hrvati u Budimpešti. Predstava je doživjela veliki uspjeh.

49. „Zagorka: ‘Grička vještica’“. Obzor, br. 171, Zagreb, 20. 6. 1916.

U rubrici Hrvatsko kazalište dva dana nakon premijere Zagorkine dramatizacije „Gričke vještice“ izlazi kritika predstave. Autor ove kritike (potpisan s Iv.) osvrće se na lošu kritiku objavljenu u „Narodnim novinama“ i smatra da je Zagorkina dramatizacija vrlo uspjela te da je ostvarila glavni cilj, a to je privući široke slojeve u kazalište.

Vienac“:

1. „Tako je na svijetu. Crtica iz života“. Vienac, br. 33, Zagreb, 14. 8. 1897.

Zagorka se već kao mlada spisateljica javlja u Viencu svojim pričama i crticama. Ova priča govori o dvije udovice – jedna je očajnički žalovala za svojim mužem i onesvijestila se na sprovodu te su svi mislili da će uskoro umrijeti od tuge za njim. Druga je tugovala suzdržano i bez prevelikih emocionalnih ispada. No na kraju je upravo ta druga udovica umrla od tuge dvije godine nakon muževe smrti, a ona prva vrlo se brzo utješila i preudala.

2. „Prvi list. Iz dnevnika jedne žene“. Vienac, br. 40, Zagreb, 7. 10. 1899.

Kratka priča o ženi koja razmišlja o svom životu, usamljenosti i sudbini koja joj je uništila mladost. Prvi jesenski list koji pada sa stabla metafora je za jesen života te žene.

3. „Luda!“ Vienac, br. 48, Zagreb, 2. prosinca 1899.

Priča govori o raspravi između majke i kćeri zbog toga što kćer uporno odbija prosca kojeg njezina majka smatra odličnom prilikom. Kćer Klara je zaljubljena u drugoga, ali ne želi se uopće udavati, dok njezina majka smatra da je ženi zadatak da se dobro uda i tako „roditeljima otiđe s vrata“. Klara na kraju zaista odlazi roditeljima s vrata, ali tako što živi sama i uzdržava se šivanjem i poučavanjem glasovira.

4. „Crtice. (U vrevi)“. 1. dio. Vienac, br. 13, Zagreb, 31. 3. 1900.

Priča o djevojkama koje odlaze na ples. Jedna od njih – Vjera – odbija Stanislava koji ju je zaprosio s objašnjenjem da je nekoć jako voljela čovjeka koji ju je razočarao te da više nikog ne bi mogla voljeti niti biti nečija žena.

5. „Crtice (Iz Darinkina dnevnika)“. 1. dio. Vienac, br. 14, Zagreb, 7. 4. 1900.

Priča o djevojci Darinki i njezinoj mlađoj sestri koja je umrla od tuberkuloze.

6. „Crtice (Iz Darinkina dnevnika)“. 2. dio. Vienac, br. 15, Zagreb, 14. 4. 1900.

Tekst se sastoji od 5 kraćih proznih zapisa koji su uglavnom u formi unutarnjeg monologa ili prisjećanja. Crtice tematiziraju događaje i sjećanja iz djetinjstva glavne junakinje Darinke.

7. „U zagorskom zatišju“. 1. dio. Vienac, br. 20, Zagreb, 19. 5. 1900.

Pripovijetka o zagorskim vlastelinima Vendelićima i Borićima. Tomo Vendelić slučajno upoznaje Klaru Borić koja mu se jako svidi, ali ona je već zaručena za nekog njemačkog činovnika u Zagrebu. Nakon udaje planira s mužem živjeti u Zagrebu, iako ona zapravo više voli mir zagorskih brda nego gradsku vrevu.

8. „U zagorskom zatišju“. 2. dio. Vienac, br. 21, Zagreb, 26. 5. 1900.

Nastavak pripovijetke o Klari i Tomi. Klari dolazi u posjet zaručnik Fric, kojemu se ne sviđaju ni Zagorje ni Tomo. No, Klari se sve više počinje sviđati Tomo i njegov svjetonazor koji je blizak njezinome.

9. „U zagorskom zatišju“. 3. dio. Vienac, br. 23, Zagreb, 9. 6. 1900.

Zadnjio dio pripovijetke o Klari i Tomi. Klara raskida zaruke s Fricom i udaje se za Tomu te sretno žive na zagorskom imanju.

10. „Žena“. Vienac, br. 41, Zagreb, 13. 10. 1900.

Priča o dvjema prijateljicama, Marijani i Desanki. Desanka je jako bolesna, razboljela se nakon što je muž odbacio nju i djecu zbog ljubavnice, a Marijana je njeguje. Na kraju Desanka umire.

11. „Svilena gospodja“. 1. dio. Vienac, br. 42, Zagreb, 20. 10. 1900.

Priča o tzv. „svilenoj gospodji“ Heleni koja svojom ljepotom izaziva pažnju svih gostiju u gorskom lječilištu. U posjet joj dolazi sestra Darinka s tužnim vijestima – najmlađi Helenin sin umro je od difterije.

12. „Svilena gospodja“. 2. dio. Vienac, br. 43, Zagreb, 27. 10. 1900.

Drugi dio priče o „svilenoj gospodji“. Helena se i nakon vijesti o smrti sina provodi u lječilištu, gdje ima i ljubavnika Mülera. Njezina je sestra time zgrožena, jer Helena čak ni ne nosi crninu za sinom. Helena uskoro ostavlja muža i bježi s Mülerom, a muž joj nakon toga umire.

13. „Što traže muškarci… Iz memoara jedna žene“. Vienac, br. 49, Zagreb, 8. 12. 1900.

Kratka priča o razgovoru između nekoliko gospođa na damskoj užini. One izmjenjuju stajališta o muškarcima, ljubavi, braku, a posebno o tome što muškarci zapravo žele od braka.

14. „Zagorac. Crtica iz zagorskog seljačkog života“. Vienac, br. 22, Zagreb, 30. 5. 1901.

Pripovijetka o siromašnom seljaku Imbru i njegovoj ženi Barici koji nemaju čime platiti dugove svom barunu pa im zbog toga kuća završi na dražbi. Noć prije dražbe Imbro pali vlastitu kućicu jer mu je draže da izgori nego da je uzme neki stranac.

15. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 30, Zagreb, 25. 7. 1901.

Zagorka je u ovom i idućim brojevima objavila niz kratkih proznih zapisa pod zajedničkim naslovom „Crtice iz ženskog svijeta“. U početku su u svakom broju Vienca bile objavljene po dvije kraće crtice, a kasnije jedna dulja.

U prvoj crtici piše o nesretnoj ljubavi između Andrije i Margarete, a u drugoj o djevojci Jelici koja nakon jednog razočaranja pronalazi novu ljubav.

16. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 33, Zagreb, 15. 8. 1901.

Nastavak Zagorkinih kratkih crtica s temom iz ženskog života. Prva crtica govori o djevojci Danici koja nakon prvog poljupca doživi razočaranje, a druga o djevojci koja ne želi pristati na dogovoreni brak s bogatim muškarcem.

17. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 34, Zagreb, 22. 8. 1901.

Priča o mladom bračnom paru, Milici i Vlatku, koji se posvađaju oko njezine nove bluze. Od takve banalnosti nastaje velika bračna svađa u kojoj se otkrivaju mnoga dublja neslaganja i nerazumijevanja među supružnicima. Milica u revoltu napušta muža i odlazi svojim roditeljima, a kako su oboje pretvrdoglavi da naprave prvi korak ka pomirenju, na kraju im se brak raspada zbog jedne bluze…

18. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 35, Zagreb, 29. 8. 1901.

Priča o Ljubici koja žrtvuje svoju ljubav zbog nećakinje Dragice. Dragica je zaljubljena u Milana, ali on u početku udvara Ljubici, no Ljubica ga znajući za Dragičine osjećaje odbija i pokušava mu skrenuti pozornost na Dragicu. Na kraju se Milan ipak zaljubljuje u Dragicu i zaručuje se s njom.

19. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 36, Zagreb, 5. 9. 1901.

Priča o gospođi Marijani koja je garde-dama (družbenica) mladim djevojkama. Ona ima tužnu životnu priču – vrlo mladu su je prisilno udali te joj je mladost prošla u tom nesretnom braku, a sada u starijoj životnoj dobi služi samo kao pratilja mladim djevojkama.

20. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 37, Zagreb, 12. 9. 1901.

Priča o mladoj znanstvenici Margareti Sulinszky koja ima izlaganje na nekom kongresu. Susreće starog znanca Mirka, također znanstvenika koji za razliku od nje ne vjeruje u žensku emancipaciju i ženski rad. Ona je pak pravi primjer emancipirane i sposobne žene koja se vlastitim radom i trudom probila u muškom svijetu. No, Mirko smatra da žene nemaju pravo na rad i da emancipirane žene nisu u stanju imati muža i obitelj. Margareta ga i u tome razuvjerava jer osim što je uspješna znanstvenica, ona ima dobrog muža, uspješan brak i lijepog sinčića.

21. „Crtice iz ženskog svijeta“. Vienac, br. 39, Zagreb, 26. 9. 1901.

Posljednji nastavak Zagorkine serije tekstova „Crtice iz ženskog svijeta“ govori o muškarcu koji se dvjema djevojkama udvara istim ispraznim riječima, ali bez ikakvih ozbiljnih osjećaja prema nijednoj. One to na kraju otkriju i obje se razočaraju kad shvate da su sve to bile samo „riječi, riječi, riječi“.

22. „Intermezzo. Šala u jednom činu“. 1. dio. Vienac, br. 10, Zagreb, 1902.

Zagorka je 1902. u Viencu objavila svoju jednočinku „Intermezzo“ koja je 1908. izvedena u zagrebačkom HNK-u.

Drama govori o bračnom paru Jeleni i Dinku. Dinku jednog dana stiže pismo dok nije kod kuće, a njegova sestra Milica i Jelena primaju to pismo. Milica stalno Jelenu nagovara da otvori pismo i vidi tko to piše Dinku, na što Jelena u početku ne pristaje kategorički odbijajući bilo kakvu pomisao da joj njezin muž nešto krije. Na kraju Milica otvara pismo i ispada da ga je poslala neka gospođa Anka kojoj se Dinko sviđa. Jelena misli da je za taj mužev preljubnički „intermezzo“ dijelom i sama kriva jer se nije dovoljno trudila da održi njegovu ljubav nakon što su se oženili. Jelena stoga odlučuje ponovno osvojiti svog muža.

23. „Intermezzo. Šala u jednom činu“. 2. dio. Vienac, br. 11, Zagreb, 1902.

Nastavak Zagorkine drame o Jeleni i Dinku. Jelena krije mužu da zna za sadržaj pisma i njegovu nevjeru, ali mu se istovremeno umiljava i pokušava ga opet osvojiti malim ženskim lukavštinama. Na kraju Dinko odustaje od odlaska ljubavnici i ostaje kod kuće sa svojom obitelji.

Trn“:

1. „Širom svieta“. Trn, br. 22, Zagreb, 20. 11. 1898.

Pjesma je potpisana pseudonimom Petrica Kerempuh. Zagorka ovom pjesmom na ironičan način komentira događanja u Europi i Hrvatskoj, od situacije u Austro-Ugarskoj Monarhiji do političkih procesa u Francuskoj i Engleskoj.

Zagorka je inače karijeru započela kao politička novinarka u Obzoru, a ovom je pjesmom pokazala ne samo poznavanje tadašnje političke situacije u Europi nego i sposobnost zauzimanja kritičko-ironičke distance prema istom.

2. „Karlek i Mikula“. Trn, br. 21, Zagreb, 5. 11. 1899.

Pjesma je objavljena pod pseudonimom Petrica Kerempuh. Pjesma je pisana u obliku dijaloga između naslovnih likova, Karleka i Mikule, tj. Mikloša. Mikloš odlazi iz domovine u potrazi za boljim životom. Karlek ga u početku odgovara, ali mu na kraju daje blagoslov da ode.

Domaće ognjište. List za porodicu“:

1. Zagorka je u ovom listu neko vrijeme (1902. godine) uređivala rubriku „Iz ženskoga svijeta“ u kojoj je donosila razne zanimljivosti i vijesti za žene: obavijesti o koncertima i predstavama u organizaciji Gospojinskog kluba, savjete za domaćinstvo i odgoj djece, novosti iz stranih zemalja koje se tiču ženskih prava, npr. kako je u Budimpešti jedna žena postigla titulu doktora znanosti, ili kako u Austriji već neko vrijeme žene mogu raditi u javnoj službi i slično.

2. „Ekspozicija“. Domaće ognjište, knjiga II, Zagreb, 1902.

Zagorkina pripovijetka govori o Ivki koja se udaje, ali preko volje i samo zato da udovolji roditeljima. Oni uz Ivku imaju još dvije kćeri, ali ona je najstarija te se mora prva udati i to za imućnog muškarca zato da bi njezinoj obitelji bilo lakše. Ivka zapravo voli jednog drugoga mladića koji je siromašan, ali se svjesno žrtvuje za egzistencijalnu sigurnost svoje obitelji i udaje za bogatog prosca.

3. Adela Milčinović, „Marija Jurić-Zagorka“. Domaće ognjište, sveska VI, Zagreb, 1908.

Povodom Zagorkine proslave desetgodišnjice novinarskog rada, objavila je Adela Milčinović ovaj članak. U njemu piše o Zagorkinom životu i radu (i novinarskom i književnom). Milčinović također navodi neke detalje o Zagorkinom školovanju u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica te o njezinom prisilnom braku s Mađarom Matrayem. Vjerojatno je te podatke dobila iz prve ruke, od same Zagorke, jer Zagorka inače nije bila sklona tome da sama piše o svom privatnom životu. Milčinović također analizira Zagorkine prozne tekstove i drame, uspoređujući je s nekim drugim hrvatskim književnicama poput Dragojle Jarnević, Zofke Kveder, itd. Također ističe da su Zagorki, koliko god to paradoksalno bilo, Mađari priredili ljepši banket povodom desetgodišnjice novinarskog rada od Hrvata. Zagorka je naime u to vrijeme radila kao parlamentarna izvjestiteljica iz zajedničkog hrvatsko-ugarskog sabora u Budimpešti, a njezini kolege novinari iz Mađarske, ali i drugih europskih zemalja, poštovali su je kao jedinu žensku kolegicu u tom poslu.

Savremenik“:

1. „Magjarska dramska literatura“. Savremenik, knjiga I, godina I, Zagreb, 1906.

Zagorka je u Savremeniku objavila tekst o tadašnjoj mađarskoj dramskoj literaturi i produkciji. Tekst je potpisan sa Z a.

S obzirom da je Zagorka dobro znala mađarski jezik, a i živjela je u Mađarskoj za vrijeme svog mladenačkog braka s Andrijom Matrayem, očito je imala dobar uvid u mađarsko kazalište i dramske tekstove koji su se u njemu izvodili. Ona smatra da mađarska dramska produkcija i količinski i kvalitetom nazaduje te navodi neke primjere nekvalitetnih drama koje su bile izvedene i nisu imale dobar odaziv publike (npr. drame „Dr. Keseri“ i „Ruže“ koje Zagorka smatra površno pisanima, s lošim dijalozima i neuvjerljivo ocrtanim likovima).

2. „Madžarska kritika“. Savremenik, knjiga II, godina I, Zagreb, 1906.

Iste godine Zagorka u Savremeniku objavljuje i članak o mađarskoj kritici, također se potpisavši sa Z a.

Zagorka se u ovom tekstu zapravo referira na brošuru dr. Gjure Weczela o mađarskoj kritici, a on glavnim problemom smatra to što se kritikom bave ljudi koji nisu dorasli tom poslu, odnosno nemaju potrebna znanja i kvalifikacije da bi argumentirano pisali o umjetnosti. Osobito lošima smatra one kritičare koji zbog vlastitog neznanja uvijek pišu samo negativne kritike, a još su gori oni koji pišu kritike i pohvale za sebe i svoje prijatelje, umjesto da pišu o djelima koja su zaista umjetnički vrijedna.

3. Vladimir Lunaček, „Grička vještica i uprava hrv. kazališta“. Savremenik, br. V-VIII, godina XI, Zagreb, svibanj-kolovoz 1916.

U lipnju 1916. u zagrebačkom HNK-u prikazana je dramatizacija Zagorkinog romana „Grička vještica“. Drama je odmah izazvala burne reakcije kritike, iako ju je publika jako dobro prihvatila, a u nizu negativnih kritika ističe se i ovaj tekst Vladimira Lunačeka objavljen u Savremeniku.

Lunaček izrazito negativno piše o Zagorki i „Gričkoj vještici“, navodeći da taj roman, „iako se čita od Selske ceste do Laščine, od Mikulića do Resnika, (…) ni sa umjetnošću ni sa književnošću ni sa kulturom u užem smislu nema nikakvih dodirnih točaka“.

Lunaček se također osvrće na lošu situaciju u hrvatskom kazalištu, za koju smatra da je rezultat i loše organizacije u vođenju nacionalnog teatra, ali i lošeg repertoara. Za njega je upravo „Grička vještica“ primjer lošeg repertoara kojime se povlađuje ukusu, po Lunačekovu mišljenju, najnižih slojeva publike te se tako zapravo kvari dobar ukus publike.

4. Zagorka, „Grička vještica“. Savremenik, br. IX-XII, godina XI, Zagreb, rujan-prosinac 1916.

Kao odgovor na Lunačekov članak, Zagorka u studenome 1916. piše ovaj tekst u kojem se osvrće na Lunačekove primjedbe da „Grička vještica“ nema nikakve veze s kulturom i književnošću te da njezina drama kvari ukus kazališne publike. Zagorka kao prvo brani svoju publiku, koju je Lunaček ironizirao kad je napisao da se „Grička vještica“ čita od Selske ceste do Laščine. Kao drugo, Zagorka ističe da je dramatizacija napisana neovisno od romana i da sadrži samo jedan dio historijske građe koja se javlja u romanu.

Osim toga, ona navodi naslove mnogih drugih drama (i domaćih i njemačkih) koje su se dotad izvodile u HNK-u, a da nisu imale neku veliku literarnu ni kulturnu vrijednost, nego su naprosto podilazile masovnom ukusu publike. Zagorka za sebe ističe da je „Gričku vješticu“, kao i druge svoje romane i drame, pisala prvenstveno s ciljem da hrvatsku publiku privuče hrvatskim povijesnim i domoljubnim temama i da u tome ne vidi ništa loše.

*Ispod ovog Zagorkinog članka uredništvo Savremenika objavilo je i svoj stav o „Gričkoj vještici“ i polemici između Lunačeka i Zagorke u kojem se kao zaključak navodi sljedeće:

„Mnijenje g. Lunačeka o ‘Gričkoj vještici’ već poznamo, a uredništvo ‘Savremenika’ misli: 1. da ‘Grička vještica’ doista kvari ukus hrvatskog općinstva (bez obzira na tendenciju, vijence i čestitke), i 2. da ona nema doduše manje prava na prikazivanje nego slična djela, ali ni više“.

Zvono“:

1. „Jubilej novinarke“. Zvono, br. 3, god. II., Zagreb, 18. 1. 1908.

Tekst nije potpisan. Posvećen je Mariji Jurić Zagorki i desetoj godišnjici njezinog novinarskog rada. Autor/autorica članka ističe da se Zagorka u svom radu susrela s mnogim predrasudama zato što se kao žena upustila u tzv. „muški“ posao. Autor članka također smatra da taj jubilej nije u hrvatskoj javnosti primjereno obilježen, odnosno da je Zagorka više priznanja za svoj rad dobila u Budimpešti nego u svojoj domovini.

2. Mira Kočonda, „Napredna žena i današnji muškarci“. Zvono, br. 50-51, god. II., Zagreb, 24. 12. 1908.

Autorica u članku piše o: 1) svom poimanju moderne, napredne žene koja je često primorana žrtvovati ženu u sebi da bi ostala „čovjekom“ i da se ne bi, prema Kočondinim riječima, „povratila u zoologiju“ i 2) poimanju braka kao „više zajednice dvoje ljudi jednakih sposobnosti“.

Kočonda izriče tezu da biti čovjekom u moralnom smislu znači emancipirati se od svega onog što nas čini jednakim životinjama, a to vrijedi i za žene i za muškarce.

3. Zagorka, „Napredna žena i današnji muškarci (Odjeci)“. Zvono, br. 1, god. III., Zagreb, 2. 1. 1909.

Zagorka je ovaj članak napisala kao odjek, tj. reakciju na prethodni članak Mire Kočonde. U njemu iznosi svoje shvaćanje toga što je napredna žena – Zagorka smatra da takva žena „gleda u život uvijek kroz vid viših naprednih ciljeva, ali nikad i nigdje ne ignorira – prirodu“. Zagorka iznosi stav da žena mora biti čovjek, tj. u pravima ravnopravna s muškarcem, ali ne smije ubiti ženu, tj. ono ženstveno u sebi.

4. Zofka Kveder-Jelovšek, „Moderna žena i brak“. Zvono, br. 1, god. III., Zagreb, 2. 1. 1909.

U istom broju Zvona objavljuje tekst i Zofka Kveder koja piše o instituciji braka i tome što ta institucija znači za moderne, napredne žene. Kveder smatra da žene u braku zbog opterećenja kućanskim poslovima i drugim obavezama koje im se stavljaju na teret nemaju dovoljno vremena ni mogućnosti da bi se bavile nekim kreativnim radom ili radile na samoostvarenju. Rješenje za to vidi u tehničkim izumima i pomagalima u kućanstvu koji će modernoj ženi omogućiti da ne bude u vlastitom domu gotovo sluškinja, nego će ona imati dovoljno vremena da se istinski posveti i svojoj obitelji i sebi samoj.

5. Stjepan Parmačević, „Muškarac i žena“. Zvono, br. 1, god. III., Zagreb, 2. 1. 1909.

U istom broju članak objavljuje i Stjepan Parmačević koji se također osvrće na Kočondin članak. On smatra da se problem odnosa napredne žene i današnjih muškaraca ne može i ne treba rješavati neprijateljstvom između spolovima nego ostvarivanjem jednakopravnosti žene s muškarcem.

6. Jelena Čipin-Basariček, „Promjena današnjeg položaja žene“. Zvono, br. 3, god. III., Zagreb, 30. 1. 1909.

Na prethodne članke posvećene pitanju napredne žene nadovezuje se i ovaj tekst Jelene Čipin-Basariček. Ona primjećuje kako je od početaka pokreta za prava žena o tome među samim ženama postoje vrlo različita mišljenja, osobito među ženama koje su pripadnice više građanske klase. Postoje tzv. „žene starog kova“ koje su prototip (ili stereotip?) domaćice, supruge i majke i one nisu sklone tim suvremenim pokretima i promjenama, ali postoje i tzv. „žene-lutke“ kojima je bitna jedino vanjština i moda, a inače se ne bave nikakvim korisnim radom, pa čak ni domaćinstvom. Autorica smatra da promjena položaja žene mora krenuti od toga da se same žene osvijeste i steknu pravo da misle i rade slobodno umjesto da samo prihvaćaju društvenu zadatost rodnih položaja i dužnosti.

* Kao reakciju na tekstove objavljene u Zvonu koji se bave pitanjem napredne žene i braka, napisao je A. G. Matoš polemički članak „Naprednjače i brak“ i objavio ga u listu Hrvatsko pravo. U njemu je žestoko iskritizirao Kočondu, Zagorku, Zofku Kveder, kao i Stjepana Parmačevića, kojeg cinično apostrofira kao „gospođicu Parmačević“. Matoš iznosi svoje tradicionalističko shvaćanje braka:

„Ljubavnica i mati, a ne drski, polupismeni i nametljivi blauštrumpf, smiješna precioza, stoput već žigosana i ismijana, mati i draga ostat će i dalje, barem tu u Hrvatskoj, naš ideal normalnog braka“.

* Marija Jurić-Vodvařka, „Zagrebačke silhouette“, Zagreb, 1911.

Zagorka 1911. godine objavljuje knjižicu humoreski „Zagrebačke silhouette“ koju potpisuje i prezimenom svojeg drugog muža – Slavka Amadeja Vodvařke (za kojeg se udala u veljači 1911. godine).

Na početku knjige objavljen je kraći Zagorkin životopis, a zatim slijede pripovijetke i humoreske: Rendez-vous!; Gospodjica Vilma je ponosna (već objavljeno u Obzoru 1905.); Njezine suze; Gospodin Puhaković traži stan; Sa Zrinjevca (već objavljeno u Obzoru 1902. pod naslovom Reformatorice. Moment-slika sa Zrinjevca).

Narodne novine“:

1. „Dramatizacija ‘Kletve’“. Narodne novine, br. 48, Zagreb, 28. 2. 1914.

U rubrici Prosvjeta objavljena je nepotpisana (i pohvalna) kritika dramatizacije Šenoinog posljednjeg romana „Kletva“ koja je praizvedena u zagrebačkom HNK-u. Autorica te dramatizacije bila je Zagorka, ali kako je natječaj za dramatizaciju bio anoniman, to se nije odmah saznalo. Autorstvo očito nije znao ni pisac ove kritike koji je „Kletvu“ proglasio dobrom dramom, u kojoj se pojavljuju najbolji i najupečatljiviji prizori iz romana, čineći skladnu cjelinu.

2. „Zagorka: ‘Kletva’“. Narodne novine, br. 49, Zagreb, 2. 3. 1914.

Nakon što se saznalo da je Zagorka autorica dramatizacije „Kletve“, u istim se novinama objavljuje nova kritika, ovaj put negativna. Nepotpisani autor kritike piše da ta drama nije umjetničko djelo nego je skrpana i šablonizirana, te necjelovita jer bira samo prizore intrige i figure spletkara i ubojica, itd.

Jutarnji list“:

1. „Što sve čeka čitatelje Plamenih križara. Kakvi Siniše, Nere i Josipi dolaze u Plamenim križima (intervju s autoricom romana)“. Jutarnji list, br. 5733, Zagreb, 1928.

2. M. Lavicki, „’Grička vještica’ u očima autorice, direktora kazališta i historičara“. Jutarnji list, Zagreb, 4. 4. 1930.
Povodom 50. predstave „Gričke vještice“ u HNK-u, novinar Jutarnjeg lista razgovarao je sa Zagorkom. U intervjuu Zagorka priča o svojim književnim počecima, o tome kako je uopće došlo do dramatizacije njezina najpopularnijeg romana, o oduševljenju publike i reakcijama kritike.
Na kraju intervjua novinar također objavljuje i dio razgovora s povjesničarom Rudolfom Horvatom koji je potvrdio da je „Grička vještica“ napisana na temelju stvarnih povijesnih događaja i da je Zagorka u Državnom arhivu pomno istraživala povijesnu građu za taj roman. Ovo je navedeno kao odgovor svim onim kritičarima koji su Zagorku napadali tvrdeći da je „Grička vještica“ puna izmišljotina i da nema veze s hrvatskom poviješću.

3. „Pred Zagorkin jubilej. Laskav sud čehoslovačkog političara o novinarskom radu gdje Zagorke“. Jutarnji list, Zagreb, 1. 5. 1931.
Uredništvo Jutarnjeg lista objavilo je uoči Zagorkinog jubileja otvoreno pismo uvaženog čehoslovačkog političara dr. Milana Hodže u kojem on izražava poštovanje i divljenje Zagorki i njezinom novinarskom radu. Hodža se osobito osvrće na vrijeme kada je Zagorka bila parlamentarna izvjestiteljica u Budimpešti, gdje ju je on prvi put i upoznao. Ističe da je Zagorka svojom upornošću, talentom i snalažljivošću već tada impresionirala sve svoje kolege novinare koji su izvještavali sa zasjedanja hrvatsko-ugarskog sabora.

4. „Što piše o Zagorki francuski novinar Duboyer. Spisateljica Adela Milčinović o Zagorki – kritika Zagorkinog rada prije 20 godina“. Jutarnji list, Zagreb, 18. 5. 1931.
Članak donosi ulomke iz Milčinovićkinog teksta o Zagorki i njezinom novinarskom i književnom radu objavljenog u Domaćem ognjištu 1908. godine. Također se citira izjava francuskog novinara Duboyera koji je u Figaru o Zagorki napisao sljedeće:
„Jedna neobičnost me je iznenadila u madjarskom parlamentu. Tamo sjedi mlada Hrvatica, velikih modrih očiju, izvješćuje zagrebački Obzor, informira svoje madjarske, njemačke, ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege – pa i mene – i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi.“

5. „Rad odbora za Zagorkinu proslavu“. Jutarnji list, Zagreb, 22. 5. 1931.

6. „Današnja proslava gdje Zagorke“. Jutarnji list, Zagreb, 27. 5. 1931.

7. jh, „Zagorkin jubilej. Uz tridesetgodišnjicu njezinoga rada“. Jutarnji list, Zagreb, 28. 5. 1931.

8. jh, „Zagorkina proslava. Kći Lotršćaka. Historijska drama u 5 slika“. Jutarnji list, Zagreb, 29. 5. 1931.

9. „Poklon Nj. V. Kraljice gdji Zagorki“. Jutarnji list, Zagreb, 29. 5. 1931.

10. „Doprinosi za proslavu gospodje Zagorke“. Jutarnji list, Zagreb, 29. 5. 1931.

11. Zagorka, „Historijska razjašnjenja drami Kći Lotršćaka“. Jutarnji list, Zagreb, 4. 6. 1931.

12. „Žene u Zagorkinim romanima“. Jutarnji list, Zagreb, 9. 4. 1933.

13. „Izjava gdje Zagorke na noticu ‘Hrvatskog dnevnika’“. Jutarnji list, Zagreb, 9. 11. 1937.
Zagorka je ovom izjavom reagirala na jedan tekst objavljen u Hrvatskom dnevniku u kojem se navodi da će ona u beogradskom listu Vreme objaviti svoju romansiranu biografiju. Zagorka to opovrgava, i navodi sljedeće: prvo, da je na temelju svog dnevnika napisala romansiranu autobiografiju koju je objavljivala upravo u Hrvatskom dnevniku 1936. i to pod naslovom „Na mučilištu“. Riječ je o romanu danas poznatom pod naslovom „Kamen na cesti“. Drugo, Zagorka kaže da sa listom Vreme nema nikakav dogovor niti za objavu svoje autobiografije niti bilo kakvog drugoga teksta, iako je od njihovog uredništva primila nekoliko ponuda.
Ova je izjava zanimljiva jer u njoj Zagorka spominje postojanje svog dnevnika na temelju kojeg je pisala „Kamen na cesti“, ali taj nam je dnevnik do danas nepoznat, i ne zna se gdje je završio, ako je zaista i postojao. Osim toga, Zagorka daje na znanje i to da roman „Kamen na cesti“ sadrži neke vjerodostojne podatke o njezinom privatnom životu.

14. „Veliki uspjeh Zagorkine ‘Gordane’“. Jutarnji list, Zagreb, 1. 5. 1940.
Članak je objavljen povodom premijernog prikazivanja dramatizacije Zagorkine „Gordane“ na sceni zagrebačkog HNK-a.
U članku se citira Zagorkin govor na pozornici nakon predstave za koju je dobila dugotrajan pljesak i ovacije. Zagorka se u govoru osvrće na svoje književne i dramske početke, na ljubav koju joj publika stalno iskazuje te govori kako je sve što je pisala, pisala za hrvatske ideale, slobodu i pravicu, te za svoju publiku koja te ideale dijeli s njom. Zagorka je i za svoj govor dobila buran pljesak i odobravanje. U članku se navodi da su nakon predstave bila potrebna tri automobila da se prevezu svi vijenci i cvijeće koje je dobila.

Ilustrovani tjednik“:

1. „Zagorka. Poznata hrvatska spisateljica svojoj publici u svom radu“. Ilustrovani tjednik, br. 21, Zagreb, 28. 5. 1932.

Ilustrovani tjednik donosi Zagorkinu osobnu priču o književnim počecima, prvim romanima („Roblje“ i „Vlatko Šaretić“) koje je objavljivala još dok je radila u Obzoru, o svojim prvim dramama koje su se izvodile u zagrebačkom HNK-u. Ona se osvrće i na nastanak „Gričke vještice“ te veliki uspjeh koji je imala dramatizacija tog romana.

Zagorka također komentira i neugodan događaj s predstave „Suparnice Marije Terezije“ – grupica studenata ju je izviždala, govoreći da ta drama nije pravo umjetničko djelo. Zagorka kaže da ona nije ni pisala tu dramu s mišlju da bude vrhunsko literarno djelo, nego sa željom da hrvatskoj publici iznese jednu vrijednu priču o hrvatskom poštenju i karakternosti. Zagorka smatra da se ona i njezina publika savršeno razumiju te da nikakvi zvižduci ne mogu poremetiti to razumijevanje i naklonost.

„Hrvatski list“:

1. Zagorka, „Ženska moda protiv – žena. Uspomene na kupališnu sezonu“. Hrvatski list, Osijek, 18. 11. 1937.

2. Zagorka, „Moji osječki dojmovi“. Hrvatski list, Osijek, 18. 12. 1937.

3. „Novi roman Hrvatskog lista, Vitez slavonske ravni od Marije Jurić Zagorke“ (najava). Hrvatski list, Osijek, 18. 12. 1937.

4. V. H. „Književni portret Marije Jurić Zagorke. Povodom današnje praizvedbe njezine drame Izdajnici“. Hrvatski list, Osijek, 18. 12. 1937.

5. Zagorka, „Kako je nastao Vitez slavonske ravni? Historijski podaci za novi roman Hrvatskog lista.“ Hrvatski list, Osijek, 19. 12. 1937.

6. „Jučerašnja praizvedba nove drame gdje Marije Jurić Zagorke“. Hrvatski list, Osijek, 20. 12. 1937.

7. „Zagorka na osječkoj sceni. Povodom praizvedbe Zagorkine drame Izdajnici.“ Hrvatski list, Osijek, 21. 12. 1937.

8. „Historijske materijal za naš novi roman Vitez slavonske ravni od Marije Jurić Zagorke. Kako je zloglasni Varnica vladao u Osijeku i okolici.“ Hrvatski list, Osijek, 21. 12. 1937.

9. „Proslava 40-godišnjeg rada gđe Zagorke“. Hrvatski list, Osijek, 21. 12. 1937.

Večer“:

1. „Zagorka: ime za koje je svatko čuo. U trideset godina svog rada Zagorka je napisala 6,273.631 štampanih redaka!“. Večer, Zagreb, 25. 4. 1940.

Nekoliko dana prije premijere „Gordane“, novinari su posjetili Zagorku i s njom porazgovarali o njezinim povijesnim romanima koji su dosegli milijunske naklade, o detaljnim istraživanjima povijesne građe i pripremama za pisanje, o njezinim novinarskim počecima i periodu kada je kao politički reporter radila za Obzor te o njezinom aktivizmu, tj. feminističkom angažmanu. Između ostalog u članku se navodi kako je Zagorka „uvijek neumorno i neustrašivo ostajala na braniku ženskih prava. I nikad nije uzmaknula: i danas ona se bori i živo zalaže za prava žene, pa i u toj borbi ostaje ona jednom od prvih pobornica“.

Novi list“:

1.„Kako Zagorka piše romane“. Novi list, br. 20, Zagreb, 18. 5. 1941.

Povodom objavljivanja zadnjeg dijela Zagorkina romana „Sud Božji“ (koji je inače epilog romana „Kraljica Hrvata“ i koji je dotad izlazio u Jutarnjem listu), Novi list donosi članak o tome kako Zagorka piše svoje povijesne romane. Pomalo senzacionalistički podnaslov članka glasi: „Dala se jednom zatvoriti u tamnicu sredovječnog dvorca da uzmogne što vjernije opisati osjećaje jednog utamničenika“.

Članak donosi Zagorkinu izjavu u tome kako piše: prvo čita o povijesnim epohama i događajima, zatim istražuje povijesne izvore i prikuplja građu za roman te često putuje u inozemstvo po potrebne povijesne dokumente i izvore. Tako Zagorka navodi da je za potrebe „Gordane“ putovala u Leipzig da bi dobila na uvid neke dokumente iz njihovog arhiva, a također je dala da joj se napravi prijepis dnevnika kraljice Marije, žene kralja Ljudevita II. Kasnije je tako dobivene podatke koristila za pisanje romana.

Zagorka također potvrđuje izjavu iz podnaslova – kaže da je jednom provela noć u nekom starom dvorcu u Bavarskoj, a jednom se čak spustila u srednjovjekovnu tamnicu.

Gluma“:

1. Dr. D. R., „Zagorka: Grička vještica“. Gluma, br. 4-5, Zagreb, prosinac-siječnja 1943-44.

Časopis Gluma, inače specijalizirani mjesečnik za kazališni život, donosi tekst Zagorkine povijesne drame „Grička vještica“. Prije drame objavljen je popratni tekst o Zagorki, potpisan s Dr. D. R., a autor tog popratnog teksta vjerojatno je dr. Drago Rubin, koji je bio i glavni urednik časopisa. Rubin piše o Zagorkinom književnom radu (i to vrlo pohvalno) te navodi popis njezinih dotad objavljenih romana i izvođenih drama.

Nakon ovog uvodnog teksta slijedi „Grička vještica“.

Ilustrirani vjesnik“:

1. „Iz Zagorkinih memoara. Dio I. U mraku XIX. stoljeća“. Ilustrirani vjesnik, br. 338, Zagreb, 23. 2. 1952.

2. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 2.“. Ilustrirani vjesnik, br. 339, Zagreb, 1. 3. 1952.

3. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 3.“. Ilustrirani vjesnik, br. 340, Zagreb, 8. 3. 1952.

4. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 4.“. Ilustrirani vjesnik, br. 341, Zagreb, 15. 3. 1952.

5. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 5.“. Ilustrirani vjesnik, br. 342, Zagreb, 22. 3. 1952.

6. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 6.“. Ilustrirani vjesnik, br. 343, Zagreb, 29. 3. 1952.

7. „Iz Zagorkinih memoara. Nastavak 7.“. Ilustrirani vjesnik, br. 344, Zagreb, 5. 4. 1952.

Zagorka je u Ilustriranom vjesniku objavila prvih sedam nastavaka svojih memoara. Prvi nastavak ima naslov „U mraku XIX. stoljeća“, a idući nastavci nisu naslovljeni. Zagorka je u objavljenim nastavcima opisala svoj život od 1891. godine kada je pod pseudonimom M. Jurica Zagorski objavila svoje prve novinarske tekstove u učeničkom listu Zagorsko proljeće, pa do 1896. godine kada je nakon bijega od muža došla u Zagreb. Nakon toga časopis prestaje izlaziti, pa se prekidaju i njezini memoari.

Vjesnik u srijedu“:

1. Bora Đorđević, „Zagorka. Pisac sa mnogo čitalaca i još više – kritičara“. Vjesnik u srijedu, Zagreb, 2. 2. 1955.

Fotoreportaža Bore Đorđevića bavi se dobro poznatim paradoksom u recepciji Zagorkinih romana – publika ju je obožavala, a kritika neprestano omalovažavala. S obzirom da je riječ o fotoreportaži, uz tekst su objavljene i fotografije Zagorke u njezinom stanu na Dolcu, njezinog salona i biblioteke. Zagorka u razgovoru s Đorđevićem ponavlja nešto što je i dotad često izjavljivala, a to je da samu sebe smatra prvenstveno novinarkom, a ne književnicom, te da joj je žao što su romani ugušili njezin novinarski rad koji je u međuvremenu pao u zaborav. Zagorka je inače naglašavala da je romane počela pisati samo da otrgne čitatelje od njemačke šundliterature.

Večernji vjesnik“:

1. Aleksa Vojinović, „Postoji li još jedna Zagorkina oporuka?“. Večernji vjesnik, Zagreb, 6. 2. 1958.

Članak je objavljen nakon što je umro jedan od prvotnih Zagorkinih nasljednika, Nino Smolčić. Preostali nasljednici bili su Leo Car i Miroslav Kratković. Autor članka pita se je li postojala neka druga Zagorkina oporuka kojom bi se dio njezine ostavštine (rukopisi, arhiva, biblioteka) poklonio Društvu novinara Hrvatske. No, druga oporuka nikad nije pronađena. Leo Car tvrdio je da ona ni ne postoji, dok je Vlado Majer (nekadašnji tajnik Društva novinara) tvrdio da je on osobno od Zagorke primio pisanu oporuku kojom je ona htjela ostaviti Društvu svoju biblioteku, arhivske materijale te rukopise svojih memoara. Majer je, doduše, rekao da tom oporukom nije bilo uređeno pitanje autorskih prava za objavljivanje njezinih djela, no on nije fizički predočio tu oporuku pa je upitno gdje se ona nalazila, ako je uopće i postojala.

* A. G. Matoš, „Ćaskanja“, u: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša, O hrvatskoj književnosti II., Zagreb, 1973, str. 148-150.

Matoševa kritika Zagorkine knjižice humoreski „Zagrebačke silhouette“ objavljene 1911. Matoš se zapravo izruguje i podacima iz Zagorkine biografije koja je objavljena na početku knjižice, kao i njezinom stilu pisanja.

U ovom tekstu Matoš izriče i svoju tezu o ženskoj književnosti: „Ženska, feministička literatura obično je trač, poknjiženi trač“.

*Ulomak iz razgovora novinara Bore Đorđevića s M. Kratkovićem, nasljednikom Zagorkinih autorskih prava. U: Diklić, Težak i Zalar, Primjeri iz dječje književnosti, Zagreb, 1996, str. 298-299.

Kratković se u ovom kratkom ulomku prisjeća Zagorke u njezinim posljednjim godinama života, navodeći da je bila jako vitalna i živog duha, a i dalje je pisala i radila nacrte za nove romane. Prema Kratkoviću, radila je na istraživanju za roman o aferi Mayerling.

Bibliografsko istraživanje obavila: Vesna Barilar

Anotiranu bibliografiju sastavila: Martina Perić