„Čitav Napulj stoji na Piazza dell’Incoronata. Glava do glave. Trg se čini kao ogromna ploča mozaika, šarenila i zlata. Na sredini je uzdignuta tribina pokrivena crvenim sagovima. Stotine velikaša i odličnika poredali se okolo kao živa ograda. U sredini na pozlaćenim stupovima leži krov od grimiza. Pod njim se uspravila pojava kralja Ferrante. Debelo tijelo sapinje odora od zlatnog brokata. Po njoj blistaju vezeni ljiljani od dijamanata. Na glavi sjaju dragulji kraljevske krune. Plašt od grimiza posut je dragim kamenjem. “
(Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 391.)
Jedna od najintrigantnijih ličnosti talijanske kraljevske scene svakako je napuljski kralj Ferdinand I. Aragonski, poznat i pod nazivima Ferrante i Ferdinando. Ferrante je rođen 1423. u Valenciji kao izvanbračni sin kralja Alfonsa V. i jedne od njegovih brojnih ljubavnica, napuljske plemkinje Gueraldone Carlino. Alfonso V. bio je kralj Aragona, a njegove vojne kampanje u Italiji i na središnjem Mediteranu učinile su ga jednim od najslavnijih vladara svog doba. Nakon što ga je osvojio 1442. godine, Alfonso je svoj kraljevski dvor premjestio u Napulj.
Iako plemstvo nije blagonaklono gledalo na nezakonite nasljednike prijestolja, Alfonso V. je 1438. pozvao svog jedinog sina da mu se pridruži u Napulju kako bi mu osigurao budućnost kao svom nasljedniku. Ferrante je na put krenuo s pratnjom čiji je član bio i njegov mentor biskup Alfonso Borgia, budući papa Kalist III. Iako su se prije toga jedva poznavali, nakon Ferranteova dolaska u Italiju otac i sin su se znatno zbližili – Alfonso je cijenio mladićevu oštroumnost i hrabrost, a Ferrante je iskazivao potpuno poštovanje prema svom kraljevskom ocu.
Burna vladavina
Ferrante je naslijedio oca na napuljskom prijestolju 1458. godine te se morao suočiti s mnogim problemima. Princ Karlo od Viane tvrdio je da Ferrante kao nezakoniti sin ne može naslijediti prijestolje te se urotio s katalonskim i sicilijanskim barunima kako bi preuzeo napuljsku krunu. Dio plemstva na prijestolju je želio aragonskog kralja Ivana II., brata Alfonsa V., a dio vojvodu Renea II. od Anjoua. Čak ni papa Kalist III., njegov nekadašnji mentor, nije bio na Ferranteovoj strani, već je zahtijevao da se teritorij Napuljskog kraljevstva vrati Svetoj stolici. Sukob s papom Kalistom III. naposlijetku je razriješen papinom smrću, a novi papa Pio II. priznao je Ferranteovo pravo na Napuljsko prijestolje uz određene ustupke, poput vraćanja Terracine i Beneventa pod okrilje Crkve.
Napuljsko kraljevstvo su za vrijeme Ferranteove vladavine napale osmanske snage predvođene sultanom Mehmedom II. Osvajačem. Osmanlije su uspjele zauzeti Otranto na jugu Italije, ali Napulj je teritorij uspio vratiti pod svoju vlast već iduće godine. Nažalost, prilikom osmanskog zauzimanja Otranta počinjen je strahovit masakr nad tamošnjim kršćanskim stanovništvom.
Nakon što je Ferrante uspio učvrstiti svoju vladavinu, uslijedilo je razdoblje od dvadeset godina mira. U to vrijeme je proveo mnoge reforme kako bi smanjio moć plemstva i ojačao ekonomsku moć Napulja oslabljenu turbulentnim, sukobom obilježenim godinama. Plemstvo nije bilo zadovoljno s kraljevim pokušajima smanjivanja njihove moći, pa je naposlijetku izbila još jedna pobuna. Mogući zamjenik Ferrantea na prijestolju ponovno je bio vojvoda Rene II., ali čak i kraljev mlađi sin Federico I.
Odnos prema neprijateljima
„– Ferrante uživa u sablaznima.
– U ovu je palaču ušlo mnogo ljudi koji više nikad nisu izašli iz nje – reče Napuljac.
– Znam za dvojicu – primijeti Gordana – Marzano i Piccini.
– Napulj ih zna na stotine.
(Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 408.)
Vojni napori da zadrži vlast ostavili su traga na Ferranteovoj vladavini te obilježili njegovu osobnost – postao je ciničan, nepovjerljiv i okrutan. Nakon posljednjeg pokušaja puča od strane baruna, Ferrante je pozvao plemstvo koje je spletkarilo protiv kralja u Castel Nuovo u Napulju na svadbeno slavlje svoje nećakinje. Budući da im je već podijelio amnestiju za njihovo sudjelovanje u pobuni, plemstvo se na poziv odazvalo ništa ne sumnjajući. Po dvorani su bili skriveni Ferranteovi ljudi koji su, nakon što se plemstvo smjestilo za stol, izašli iz svojih skrovišta i ubili dio zavjerenika, a dio je zatočen u tamnicu te više nikada nisu viđeni. Obiteljsko bogatstvo urotnika iskorišteno je kako bi se napunila državna blagajna.
Ferranteove mumije
Povjesničar Jacob Burckhardt donosi nam stravičan prikaz Ferranteova odnosa prema neprijateljima navodeći da je kralj volio imati svoje protivnike u blizini – žive u dobro čuvanim zatvorima ili mumificirane i odjevene u odjeću koju su nosili za života. Navodno je volio pričati o svojim zarobljenicima i nije tajio svoj muzej mumija. Svu jezu ove prakse slikovito je opisala Zagorka u odlomku u kojem opisuje Gordanin susret s kraljevim mumificiranim neprijateljima.
„Tišina i mrtva nepomičnost. Što je to? Digne svijećnjak iznad glave da bolje razabere one u naslonjačima. Nešto ledena prilazi k njoj. Mrtvilo spodoba pokrene je. Učini korak na stube na povišenu tribinu gdje su poredani kao da nešto vijećaju. I prinosi svjetlo prema njima, gleda u njih. Ove ljudske pojave nemaju duše. Oči su im umjetno svjetlucavo kamenje. Iz čeljusti grdno se cere zubi. Groza i gadljivost. Po odorama raspoznaje da su ti kosturi plemići i velikaši Napulja. Čini joj se da se pojave sagiblju, šapću. Osjetivši titranje svojih trepavica, trzanje osjetila, upre snagu volje da sama sebe zadrži u vlasti. Mrtvih se ne treba bojati. Ali onaj koji je ove ovdje osudio na vječno sjedenje on je tamo dolje na gozbi. Njegovoj okrutnosti ne može uteći. Strašni osuđenici, mrtvi i nepomični dokaz su okrutnosti onoga dolje što poput nemani davi ljudske živote.“
(Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 444-445.)
Uzrok smrti otkriven u 21. stoljeću
Kralj Ferrante imao je dvadesetak sinova i kćeri – dio sa svoje dvije supruge Isabellom od Clermonta i Juanom od Aragona, a dio s nekoliko ljubavnica. Jedna od njegovih kćeri bila je i hrvatsko-ugarska kraljica i supruga Matije Korivna, Beatrice Aragonska, koja je, kao i njezin otac jedna od negativnih likova u “Gordani”.
Umro je 25. siječnja 1494. u 71 godini. Njegovo balzamirano tijelo pokopano je u bazilici San Domenico Maggiore. Pregledom njegovih mumificiranih ostataka 2006. godine utvrđeno je da je umro od posljedica raka debelog crijeva. Budući da ne postoji mnogo dobro očuvanog tkiva koje datira tako daleko u prošlost, ovo otkriće je vrlo važno i jedinstveno. Kao što znamo, rak debelog crijeva u 15. stoljeću nije mogao biti ni dijagnosticiran ni tretiran. Da je Ferrante živio u našem dobu, njegova bolest bi vjerojatno mogla biti uspješno tretirana i ne bi umro bolnom smrću, ali pomisao da je netko tko je bio tako okrutan prema onima koji su se o njega ogriješili živ u naše doba dovoljno je zastrašujuća sama po sebi.
Izvori:
„Alfonso V.“ Encyclopedia Britannica. (https://www.britannica.com/biography/Alfonso-V-king-of-Aragon-and-Naples, zadnji pristup 28. listopada 2022.)
„Ferdinand I.“ Encyclopedia Britannica. (https://www.britannica.com/biography/Ferdinand-I-king-of-Naples, zadnji pristup 28. listopada 2022.)
Burckhardt, J. 2000. „The Civilization of the Renaissance in Italy.“
Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost.
Lowenfels, A. B. 2008. „The Case of the Ruthless Ruler With a Deady Disease.“ Medscape. (https://www.medscape.com/viewarticle/573905_4, zadnji pristup 28. kolovoza 2022.)
Povijest.hr. „Napuljski kralj koji je talijansko kopno branio od Osmanlija.“ (https://povijest.hr/nadanasnjidan/napuljski-kralj-koji-je-talijansko-kopno-branio-od-osmanlija-1423/, zadnji pristup 28. listopada 2022.)
Quagliuolo, F. 2020. „Re Ferrante I di Napoli, Storia di un protagonista dell’Italia del ‘400.“ Storie di Napoli. (https://storienapoli.it/2020/12/02/ferrante-i-re-di-napoli-storia/, zadnji pristup 28. listopada 2022.)
Tekst napisala: Đurđica Vitković