„Sunce je tonulo za goru, a njezini vrhunci rumenili su se kao zaljubljena mlada u prvom zagrljaju. Na malom brdašcu iza gradskih bedema dižu se tornjevi Griča u zadnjem cjelovu jesenskog sunca. Ali Manduša vidi samo četverouglastu kulu na Dvercu, a u njoj malo zvonce, radost njezina djetinjstva, diku njezina djevojaštva, a sada crnu kob njezine sudbine.“
(Jurić Zagorka, M. 2012. „Kći Lotrščaka.“ Zagreb: Jutarnji list, str. 58.)
Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom je Zlatnom bulom (1242.) Gradec proglasio slobodnim kraljevskim gradom kao nagradu za pruženo gostoprimstvo i sklonište pri bijegu od Tatara. Ova povlastica je stanovnike Gradeca ujedno obvezala da svoj grad opašu zidinama i kulama koje su dovršene 1266. godine, a tada nastaje i kula Lotrščak. Njezina glavna uloga bila je obraniti tzv. poljska vratašca Dverce koja su srušena 1812. prilikom uređivanja južne promenade, odnosno Strossmayerovog šetališta.
Zvono koje poziva kući
„Kad je odrasla, ulazila bi u kulu sama pa izmamljivala zvonu glas koji bi pozivao ljude na toplo kućno ognjište, tihi počinak i blagi mir ili bi nosio gradom objavu pogibelji, poklik strave i užasa. (…) I kad bi se s kule oglasilo zvono, znali bi reći: »Nitko nikad nije zvonio kao Manduša. Njoj cinkuš pjeva kao ptica u proljeće.« I vedro bi se vraćali onkraj bedema svoje ponosne kraljevske varoši. Manduša je ljubila to zvono djetinjski začaranom dušom. Polazila bi u tu kulu kao pobožni zaručnik na molitvu i silazila s nje vedra, spokojna i sretna.“
(Jurić Zagorka, M. 2012. „Kći Lotrščaka.“ Zagreb: Jutarnji list, str. 42-43.)
Lotrščak se isprva zvao Kula od Dverca, a od 1646. godine nosi naziv Lotrščak. Tada je u njemu smješteno zvono campana latrunculorum – zvono lopova, pustahija, pijanaca i klateži, odnosno zagrebačkih lotrijaša. Zvono je upozoravalo svoje građane da se gradska vrata zatvaraju, i to ljeti u 22 sata, a zimi u 21 sat. Nije nam u potpunosti poznato kako je kula izgledala u srednjem vijeku, ali na starim crtežima vidljiv je četverolisni krov te samo dva kata od kojih je svaki ima po dva prozora. Ulaz u prizemlje nalazio se na sjeveru i imao je stepenice koje su izvana vodile na prvi kat.
Kula Lotrščak – u najam
Budući da u 16. stoljeću jenjava osmanlijska prijetnja gradu, Lotrščak gubi svoju prvotnu obrambenu namjenu. S promjenom uloge mijenja se i njezin izgled, a najznačajnije promjene dogodile su se 1857. godine, u vrijeme romantičkog restauriranja srednjovjekovnih građevina. Kula je dozidana za dva kata, a na krovu je podignut vatrodojavni tornjić kojeg su stari Zagrepčani u šali zvali kokošinjac.
Lotrščak je od 17. stoljeća služio kao trgovačko skladište, a u 19. stoljeću se kulu moglo dobiti u najam. Grad je kulu u nedostatku sredstava za popravljanje i uzdržavanje građanima davao u zakup uz obvezu da skrbe o njezinom održavanju, ali i da ju vrate gradu u slučaju neprijateljskog napada. General Ivan Jelačić je 1808. godine unajmio kulu po iznosu od jednog zlatnika godišnje, a kavanar Stjepan Todt je sredinom 19. stoljeća u kuli uredio svoju kavanu koja je na prvom katu imala novost – nekoliko stolova za igranje biljara. Kasnije se kula koristila i u stambene svrhe, a to je potrajalo sve do 1981. kada je kula preuređena i postala dostupna javnosti.
Zidovi Lotrščaka debeli su 195 centimetara, kula je visoka 19 metara, krovište 5, a tornjić 6 metara. Budući da su izgrađeni od opeke, zidovi četvrtog kata mnogo su tanji od kamenih zidova u nižim dijelovima.
Grički top
Gradska uprava je krajem 19. stoljeća usvojila prijedlog gradskog vijećnika Đure Deželića, te odlučila nabaviti top iz kojeg će se pucati svakog dana u podne kako bi se po njemu mogli ravnati svi zvonari gradskih crkava. Grički top je prvi puta zapucao 1. siječnja 1877. godine, i to iz zgrade današnjeg Hidrometeorološkog zavoda. Top je s vremenom premješten u kulu Lotrščak, a iz njega se pucalo s jedanaest plotuna kako bi se označio izbor novog gradonačelnika. Prilikom inauguracije Vjekoslava Heinzela top se oglasio samo deset puta, a do zabune je došlo zbog poduljeg mirovanja topa tijekom Prvog svjetskog rata. Izuzevši ovaj slučaj, top je mirovao sve do 1928. kada se oglasio u čast otvaranja Zagrebačkog zbora, ali u ponoć! Pucnjava topa usred noći izazvala je pravu pomutnju jer su građani građana pomalo zaboravili na gričke pucnjeve, pa su mnogi u panici istrčali na ulicu uvjereni da je ponovno počeo svjetski rat.
Grički top se oglašavao u podne sve do 2020. godine kada je nastupilo ponovno mirovanje zbog zagrebačkog, a onda i petrinjskog potresa. Ova stara zagrebačka tradicija nastavljena je nakon više od godinu dana mirovanja, 14. veljače 2022. godine. Srećom, top se više nije oglasio u ponoć, ali svi koji su čitali Zagorkin roman „Kći Lotrščaka“ znaju da se u Lotrščaku noću može sresti duh banice Manduše koja po gričkim kulama i dvorcima traži zavađene duše bana i njegova brata da ih izmiri.
Literatura:
„Kula Lotrščak.“ Galerija Klovićevi dvori. (https://gkd.hr/kula-lotrscak/, zadnji pristup 13. stuenog 2022.)
Agičić, D. et al. 1999. „Moj Zagreb, tak imam te rad : Mein Zagreb : My Zagreb.“ Zagreb: Duplo P, Laurana, Libar.
Jurić Zagorka, M. 2012. „Kći Lotrščaka.“ Zagreb: Jutarnji list.
Milčec, Z. 2007. „Volite li Zagreb?“ Zagreb: V.B.Z. studio.
Špoljarić, B. 2008. „Stari Zagreb od vugla do vugla.“ Zagreb: AGM.
Tekst sastavila: Đurđica Vitković