Kronologija života i rada

Marija Jurić Zagorka

(Negovec, 2. ožujka 1873. – Zagreb, 30. studenog 1957.)

Kronologija života i rada

2. ožujka 1873.

Marija Jurić Zagorka rodila se na plemićkom imanju Negovec, u blizini Vrbovca. Njezini roditelji, Ivan Jurić i Josipa Jurić rođena Domin, živjeli su u to vrijeme na imanju grofa Erdödyja na kojem je Ivan Jurić bio upravitelj. Grof Erdödy i njegova supruga bili su krsni kumovi maloj Mariji koja je na krštenju dobila ime Marianna.

Inače su u vezi s datumom Zagorkina rođenja postojale mnoge nejasnoće i nesporazumi – a tome je jednim dijelom doprinijela i sama Zagorka često izbjegavajući navesti točne podatke o godini svog rođenja – kao godine rođenja najčešće su se u literaturi navodile 1873., 1876. i 1879. godina, te datumi 1. siječnja ili 1. ožujka. Istraživanjem crkvenih matica i knjiga rođenih ustanovilo se da je točan datum sljedeći: 2. ožujka 1873. godine. Nažalost, na Zagorkinoj nadgrobnoj ploči na Mirogoju i dalje stoji pogrešan datum: 1. ožujka 1879. godine.

Rano djetinjstvo i školovanje

Ubrzo nakon Marijina rođenja, njezini su se roditelji preselili na imanje Golubovec u blizini Krapine čiji je vlasnik bio barun Geza Rauch (inače kum tadašnjeg u Hrvatskoj omrznutog bana Khuena Héderváryja). Tu je Zagorka provela djetinjstvo koje je nažalost bilo većim dijelom obilježeno nesretnim brakom njezinih roditelja, te čestim svađama i nerazumijevanjem u obitelji. Međutim, u Rauchovu je dvorcu dobila privatnu poduku zajedno s plemićkom djecom, pokazujući izrazitu inteligenciju i darovitost. Potom je otišla na školovanje u Varaždin, a nakon toga u Višu djevojačku školu u samostanu Sestara milosrdnica u Zagrebu, ali roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje iako je sâm barun Rauch predlagao da se školuje u Švicarskoj o njegovom trošku.

Zagorka u kasnijem životu nije često govorila o svom djetinjstvu i obitelji, obično je samo spominjala seljake i sluge s imanja na kojem je odrasla, osobito starog Tenšeka koji joj je pripovijedao priče i dadilju Martu, koje je kao likove prikazala i u svom romanu Kamen na cesti. U tom se romanu kao likovi pojavljuju i njezina sestra i brat. No kako je lik Mirjane Grgić imao dvojicu braće, neki su to pogrešno interpretirali kao da je i Zagorka imala dvojicu braće, iako je imala samo jednog preživjelog brata, Leonarda Ivana, i sestru Dragicu.

1885./86.

Za vrijeme školovanja u samostanu u Zagrebu, Zagorka osniva svoje prve novine, Samostanske novine koje je sama uređivala, pisala i „distribuirala“ – imala je, naime, samo jedan uvezani primjerak koji je onda posuđivala ostalim učenicama na čitanje. Novine je Zagorka punila vlastitima pričama i sastavcima, ali i Pripovijestima starog Tenšeka (već spomenutog seljaka s imanja na kojem je odrasla, a koji joj je u djetinjstvu pričao brojne narodne priče). No, te učeničke novine dovele su Zagorku u prvi u nizu mnogih sukoba s autoritetom, točnije nadstojnicom samostana koja je njezine novine smatrala „zločinom protiv javne sigurnosti, mira i poretka“. Ona je zaplijenila Samostanske novine, a Zagorku kaznila klečanjem, prevrnutim, dakle praznim tanjurom u vrijeme ručka i večere te pljuskom.

Iste godine Zagorka je doživjela još jedan, puno teži, sukob s autoritetom kada je na svečanom prijemu u čast tadašnjeg bana Héderváryja koji se održao na Rauchovu imanju izmijenila pozdravni govor bez znanja svojih roditelja i baruna Raucha. Obratila se Héderváryju moleći ga da zaštiti hrvatski narod od mađarskog ugnjetavanja, što je naravno izazvalo politički incident te dovelo Marijinog oca koji je bio upravitelj Rauchova imanja u nezavidan položaj.

1886.

Zagorka objavljuje svoju prvu crticu Pod sljemenom u tada popularnom časopisu za mlade Bršljan. U Bršljanu je kasnije također objavljivala pjesme i priče.

1886./87.

Zagorka ostaje članicom kazališne družine u samostanskoj školi. Tada piše svoj prvi dramski tekst Kalista i Doroteja nadahnut rimskom poviješću koji za božićne blagdane izvodi školska kazališna družina.

1887./88.

Piše domoljubnu dramu u stihovima naslovljenu Katarina Zrinska.

1889.

Nekoliko mjeseci prije završetka školske godine i zadnjeg razreda u školi Sestara milosrdnica, Zagorka na majčin zahtjev mora napustiti školu i vratiti se kući.

1890.

Osniva i uređuje krapinski učenički list Zagorsko proljeće i to pod muškim pseudonimom M. Jurica Zagorski. No, prvi i jedini broj toga lista izašao je u ljeto 1890., a nakon toga je bio zabranjen zbog njezinog uvodnika „Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju“.

Uskoro je roditelji odlučuju udati za 14 godina starijeg Andriju Matraya, Mađara i šefa željezničke postaje u Zaboku.

14. rujna 1890.

Vjenčali su se Marija Jurić i Andrija Matray, u župnoj crkvi Sv. Križa u Začretju.

1890./91.

Zagorkin muž je ubrzo nakon vjenčanja dobio premještaj iz Zaboka, gdje je dotad radio, u Szombathely. Ona je nesretna u prisilnom braku, na neko vrijeme završava i u sanatoriju zbog nervnog sloma. I dalje piše, ali potajice, usavršava se u mađarskom i njemačkom jeziku, pohađa telegrafski tečaj. Njezin muž okriva da piše, i to dobro, pa želeći unovčiti njezin talent, dolazi na ideju da je pretvori u mađarsku književnicu, što se zbog Marijinog izrazitog domoljublja izjalovljuje.

16. listopada 1895.

Studenti u Zagrebu iz protesta spaljuju mađarsku trobojnicu prilikom otvorenja nove zgrade HNK i posjeta cara Franje Josipa I. Zagorkin muž želi da ona u mađarskim novinama osudi taj događaj, ali ona odbija i umjesto toga piše hvalospjev hrvatskim studentima. U to je vrijeme napisala i politički članak „Korbač i zob“ koji je anonimno poslala mađarskim opozicijskim novinama, a kad je objavljen, izazvao je pravu buru i sukob mađarske vlade i opozicije u saboru.

Muž joj prijeti ponovnim zatvaranjem u ludnicu, pa Zagorka uz pomoć slovačke sluškinje koja joj je posudila svoju odjeću bježi vlakom natrag u Hrvatsku.

1895./96.

Nakon povratka u Hrvatsku, neko je vrijeme živjela kod rođaka u Sremskoj Mitrovici, ali kako su oni saznali da piše političke članke za Hrvatski branik, izbacili su je iz kuće, optužujući je za skandal i nemoral. Zagorka tada dolazi u Zagreb, ali u međuvremenu njezin muž za njom raspisuje tjeralicu, nastojeći je proglasiti neuračunljivom ne bi li se tako dočepao njenog miraza. Zagorka je ponovno zatvorena na psihijatriju u tadašnjoj Zagrebačkoj bolnici u Gajevoj ulici, ali je uskoro puštaju na slobodu jer se ustanovilo da je psihički zdrava. Zagorka se skriva pod lažnim imenom, živi od prodaje obiteljskog nakita, a nakon što je postala punoljetna, raskida svoj brak, ali i veze s roditeljima koji joj nisu pružili pomoć ni podršku.

1896.

Uskoro Zagorka počinje pisati za tada vodeći list Obzor – 31. listopada 1896. izlazi njezin članak „Egy percz“ i to je prvi članak koji je potpisala svojim najpoznatijim pseudonimom Zagorka. U tom članku piše o problemu upotrebe isključivo mađarskog jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj zbog čega hrvatsko stanovništvo ne razumije kamo ide koji vlak, često ulaze u pogrešne vlakove, itd. Pod Strossmayerovom zaštitom, i usprkos protivljenju Šime Mazzure, tadašnjeg glavnog direktora Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor, Zagorka ulazi u redakciju lista. Počinje kao korektor i referent, piše anonimno, zatim se afirmira kao politička novinarka, posebno prateći hrvatsko-mađarsku politiku i izvještavajući sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora. Ona je prva žena u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj, i jedna od rijetkih novinarki u cijeloj tadašnjoj Europi. U Obzoru je Zagorka provela 22 godine, do 1918., a u svom se radu susretala se s mnogim teškoćama, ponajviše s rodnom diskriminacijom. U to se vrijeme smatralo sramotnim i nemoralnim da se žena bavi novinarstvom, da još k tome sjedi u redakciji i svojim imenom potpisuje političke članke. Zagorka je, međutim, svojim radom i upornošću uspjela od anonimne referentice postati prva politička novinarka s europskom reputacijom.

1897.

Zagorka u studenome osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – riječ je o Kolu radnih žena u kojem je okupila radnice iz Dioničke tiskare, vidjevši u kakvim teškim uvjetima rade. To su počeci njezinog feminističkog angažmana, a uvijek se borila za ravnopravnost žena u smislu ljudskih i građanskih prava, i to naročito prava na rad. I dalje piše političke članke, ne samo za Obzor, nego i za mađarske opozicijske novine Népszava i Magyarország (pod pseudonimom, naravno). Neki od njezinih članaka izazivaju i saborske rasprave, a uskoro počinje izvještavati s političkih skupova.

1898./99.

Surađuje sa satiričnim listom Trn pod pseudonimom Petrica Kerempuh. Inače je često pisala pod pseudonimima, od prvog,  muškog,  M. Jurica Zagorski, do onog pod kojim je objavila svoja najpoznatija djela i po kojem je svi i danas znamo – Zagorka – ali je povremeno koristila i druge pseudonime, npr. Iglica pod kojim je objavljivala humoreske i satire u novinama, zatim Neris, Jedna spisateljica, Hrvatica Z., itd.

1899. u Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje. Iste godine roman je objavljen i u knjižnom obliku, a biskup Strossmayer pokriva troškove tiskanja. Naime, Strossmayer u to vrijeme sve više potiče Zagorku na pisanje povijesnih romana kojima bi se čitateljska publika „otela“ od njemačkih šund-romana te bi se tako popularizirala hrvatska književnost i jezik, ali i hrvatska povijest koja bi poslužila kao građa romana. No Zagorka se povijesnim romanima počinje intenzivnije baviti tek nakon 1910. godine (kada je Strossmayer već bio pet godina mrtav), a dotad se više afirmirala kao novinarka, ali i dramska autorica.

8. siječnja 1901.

Na sceni tadašnjeg zagrebačkog HNK izvedene su prve Zagorkine drame – jednočinke Što žena umije i Novi roman. Obje su drame izvedene anonimno, a Što žena umije je zapravo prvi Zagorkin publicirani i na sceni postavljeni dramski tekst.

Također u Obzoru objavljuje tragediju Poslije premijere, kao odgovor na kritike i napade na svoju jednočinku Što žena umije.

1902.

U Viencu objavljuje veselu igru Intermezzo.

Pod pseudonimom Iglica piše kratke feministički intonirane tekstove u Domaćem ognjištu, a u rubrici „Iz ženskog svijeta“ piše o ženskim pokretima i feminizmu u svijetu. U Obzoru također objavljuje seriju ženskih portreta.

1903.

Vrijeme je narodnog otpora omrznutom banu Héderváryju. Zagorka piše političke članke protiv mađarske vlasti, sudjeluje u uličnim demonstracijama, pomaže drugim demonstrantima da se sakriju od policije. Punih pet mjeseci sama uređuje Obzor jer su svi muški kolege završili u zatvoru. I ona na deset dana završava u zatvoru u Petrinjskoj, a tih deset dana u samici piše povijesnu dramu Evica Gupčeva, ali je zbog cenzure ne smije objaviti niti postaviti na zagrebačkoj sceni. No dramu izvodi Hrvatsko kazališno društvo iz Splita koje ne podliježe mađarskoj cenzuri, a sama je Zagorka otišla u Split i sudjelovala u režiji. Evica Gupčeva govori o važnoj ulozi žena u povijesnim događajima i borbama hrvatskog naroda. Zagorka je, naime, proučavala povijesnu građu u arhivima i došla do podataka o mnogim i anonimnim i imenovanim junakinjama hrvatske povijesti, od Mile Gojsalić iz Poljica do zagorskih prelja koje su štrajkale protiv poreza na preslice, pa u konačnici i do svojih suvremenica, Zagrepčanki koje su zajedno s opozicijskim političarima, studentima i drugim muškarcima protestirale protiv Héderváryja. Zagorka je osobno organizirala okupljanje žena na Markovom trgu. Prvo su se okupile na misi u crkvi sv. Marka, a onda izašavši s mise okružile bansku palaču protestirajući protiv bana i mađarske vlasti. Potom su se pjevajući hrvatsku himnu i budnice u povorci spustile s Gornjeg grada do Ilice i Trga bana Jelačića gdje su ih građani pozdravili klicanjem.

Godina 1903. važna je i za Zagorkin književni rad – u Obzoru objavljuje roman Vlatko Šaretić. To je prvi roman koji je objavila pod pseudonimom Zagorka, a iste godine tiskan je i u knjižnom obliku (Strossmayer pokriva troškove tiska). Doduše, nije riječ o povijesnom romanu, žanru po kojem je Zagorka kasnije postala poznata, nego o romanu s tematikom iz suvremenog života, točnije zagrebačkog društva oko 1900. godine.

19. ožujka 1904.

U zagrebačkom HNK praizveden je Zagorkin dramolet Filip Košenski.

18. ožujka 1905.

U HNK je praizvedena i njezina pučka drama Evica Gupčeva.

8. travnja 1905.

Umire biskup Josip Juraj Strossmayer koji je dotada mnogo pomagao Zagorki u njezinom novinarskom i književnom radu.

1906.

Zagorka postaje Obzorova politička, tj. saborska izvjestiteljica. Odlazi s hrvatskom delegacijom u Budimpeštu i izvještava sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora. Osim toga, bilježi se i desetgodišnjica njezinog novinarskog rada u Obzoru, međutim, slavlje za obljetnicu ne priređuju joj u njezinom listu već u inozemnom sindikatu novinara čijom je članicom postala za vrijeme boravka u Budimpešti. O njoj kao prvoj novinarki na prostoru srednje Europe pišu francuske, njemačke, talijanske, bečke, pa čak i američke novine. Zagorka tada nastoji skrenuti zanimanje europske javnosti na problem nametanja mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj, pa stranim novinarima u člancima i intervjuima govori o toj temi.

U to vrijeme dobiva ponude da piše za mađarske listove Pesti Hirlap i Pester Loyd, ali ih odbija i ostaje vjerna svom domoljubnom angažmanu. Tom dosljednošću i nepotkupljivošću zaslužila je i pohvalni epitet iz pera Frana Supila: „Zagorčice, Vi ste muž na mjestu.“

10. listopada 1906.

U zagrebačkom HNK praizvedena je lakrdija s pjevanjem u pet slika Petrica Kerempuh, koju je Zagorka napisala zajedno s Amadejem Slavkom Vodvařkom, svojim budućim suprugom (vjenčali su se 1910.)

1907.

Zagorka objavljuje knjigu političkih reportaža Razvrgnute zaruke („Slike i dojmovi iz pomirbe i posljednjeg rata s Mađarima u zajedničkom Saboru u Budimpešti“). Riječ je o njezinim reportažama iz perioda kada je bila Obzorova saborska izvjestiteljica.

10. siječnja 1908.

U zagrebačkom HNK praizvedena je Zagorkina vesela igra Intermezzo (šest godina ranije objavljena u Viencu).

1909.

Kao Obzorova izvjestiteljica odlazi u Beč na Friedjungov proces (riječ je o namještenom procesu u kojem su hrvatsko-srpska koalicija i njezin vođa Frano Supilo optuženi za veleizdaju). Tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Arenthal daje joj nemoralnu ponudu – veliki novčani iznos (tobožnje nasljedstvo iz Amerike) u zamjenu za širenje lažnih i štetnih informacija o optuženim zastupnicima hrvatsko-srpske koalicije. Zagorka to kategorički odbija i nakon završetka procesa u kojem se pokazalo da su sve optužbe lažne, vraća se u Hrvatsku.

Iste godine u Hrvatskoj se razvija živa polemika između A. G. Matoša i nekolicine ženskih autorica o pitanju (ne)ravnopravnosti spolova i ulozi žene. Zagorka je, naime, nadovezujući se na tekst Mire Kočonde početkom 1909. u listu Zvono objavila članak „Napredna žena i današnji muškarci“ u kojem je iznijela svoje teze o modernoj, emancipiranoj ženi i o potrebi širenja feminizma. Osim njezinog članka, objavljeni su i članci Zofke Kveder i Stjepana Parmačevića („Moderna žena i brak“, „Muškarac i žena“). Matoš je na te tekstove odreagirao objavivši u Hrvatskom pravu članak „Naprednjače i brak“ u kojem ismijava feminističke teze i emancipiranu ženu proglašava oblikom hermafroditstva, odnosno bićem koje nije ni žena, ni muškarac. Zagorka međutim oponira Matoševu stavu da je uloga žene svodiva na dotad uobičajene patrijarhalne prostore („Kinder – Küche – Kirche“, odnosno djeca – kuhinja – crkva), ističući da žena ima pravo na rad i neovisnost, i na to da ju se doživljava prvenstveno kao čovjeka.

1910.

Ova je godina važna za Zagorku iz više razloga, i osobnih i profesionalnih. Kao prvo, 20. studenoga 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo na inicijativu Milana Grlovića koji je izabran za prvog predsjednika društva. Zagorka je bila među osnivačima i članica upravnog odbora, a povjerena joj je i dužnost pisanja proglasa o osnivanju društva te organiziranje novinara u sindikat. Novinari su dotad bili slabo zakonski zaštićeni i često izloženi pritiscima vlasnika listova, cenzora, itd. Nakon osnivanja društva i sindikata stvari se počinju polako mijenjati nabolje i novinari dobivaju veću zakonsku zaštitu. Hrvatsko novinarsko društvo postoji i danas, a 1995. godine utemeljena je prestižna novinarska nagrada koja nosi upravo Zagorkino ime.

Drugo, Zagorka u Hrvatskim novostima objavljuje svoj treći roman – Kneginja iz Petrinjske ulice. Roman izlazi u nastavcima od siječnja do rujna 1910., a odmah nakon posljednjeg novinskog nastavka pretiskan je u knjizi. Roman je imao podnaslov Kriminalni roman iz zagrebačkog života što znači da je Zagorka bila začetnica novog, i kako će se kasnije pokazati vrlo vitalnog, žanra u hrvatskoj književnosti – kriminalističkog romana!

Treće, Zagorka se iste godine udaje po drugi put u životu, ali za razliku od prvog prisilnog braka, ovaj put svojom voljom, i to za pisca Slavka Amadeja Vodvařku koji je bio 11 godina mlađi od nje. Točan datum vjenčanja se ne zna, ali možemo pretpostaviti da je to bilo krajem 1910. jer već od početka 1911. Zagorka svojem prezimenu pridodaje muževo i tako se potpisuje. O njihovoj vezi i braku inače nema mnogo podataka. Iako su kao par dugo vremena zajedno radili i pisali (Vodvařka je pisao humoreske i komedije, a radio je i kao novinar), nisu se zajedno pojavljivali u javnosti, a izgleda da je njegova obitelj bila protiv tog braka i da nikad nisu prihvatili Zagorku. Razveli su se 1914., a ona u svojim autobiografskim tekstovima nikad nije progovorila o toj vezi, kao što je uostalom vrlo rijetko, gotovo nikad, pisala o svojoj intimi.

1911.

Zagorka objavljuje knjigu pripovijesti pod naslovom Zagrebačke silhouette i tu se prvi put javno potpisala dvostrukim prezimenom.

1911./12.

Zagorka u ovom periodu počinje pisati povijesne romane u nastavcima po kojima je kasnije postala najpoznatija i najčitanija hrvatska književnica. U Malim novinama počinje izlaziti Tajna Krvavog mosta, prvi povijesni roman iz ciklusa Grička vještica.

Zagorka je te romane zapravo pisala pod pritiskom uredništva Obzora, da bi opstala u tom listu i njima podigla naklade, a sebi osigurala kakvu-takvu egzistenciju. No, romani su kao patriotsko štivo, temeljeći se na stvarnim događajima i ličnostima iz hrvatske povijesti, privukli veliku čitateljsku publiku koja je dotad uglavnom čitala njemačke šund-romane. Nažalost, književna kritika nije iskazala naklonost njezinim romanima, nazivajući ih „šund-literaturom za kravarice“, iako je Zagorka pomno istraživala arhive i pisala romane poštujući dokumentarnu povijesnu građu. Njezini su romani dostizali milijunske naklade, a na njima su se najviše obogatili drugi (nakladnici, urednici, itd.), ali ne i sama autorica. Romani su se zbog velikog interesa publike  tiskali u ponovljenim izdanjima, ali sama Zagorka za to često nije ni znala, niti je dobivala tantijeme za svako novo izdanje. U godinama između dva svjetska rata živjela je i radila u Esplanadi, u apartmanu 325 – živeći u „osobnom radnom asketizmu“, kako je to jednom zapisao Vladimir Kovačić, a u tom je razdoblju napisala većinu svojih povijesnih romana koji su je proslavili među čitateljima.

1912./13.

U Malim novinama izlaze romani u nastavcima Grička vještica, Kontesa Nera i Malleus Maleficarum, a Zagorkina popularnost u narodu sve više raste.

31. siječnja 1914.

Na sijelu hrvatskih sokolica amaterska družina izvodi Zagorkine jednočinke Kako je Milan dobio sina i Ženski sabor.

28. veljače 1914.

U zagrebačkom HNK praizvedena je Zagorkina dramatizacija Šenoine Kletve koja je izazvala oprečne reakcije kritike, iako je publika bila uglavnom jednoglasna u svom oduševljenju. Naime, bio je raspisan natječaj za dramatizaciju tog romana na koji se Zagorka javila pod pseudonimom Verus. Njezina je dramatizacija odabrana kao najbolja i izvedena, ali anonimno. I tada dramatizacija dobiva vrlo pohvalne kritike, no čim se saznalo da je Zagorka autorica, iste novine i isti kritičari naglo mijenjaju mišljenje i proglašavaju dramatizaciju lošom, skrpanom i šabloniziranom.

18. kolovoza 1916.

U zagrebačkom HNK praizvedena je Zagorkina dramatizacija romana Grička vještica u režiji Hinka Nučića. Tadašnji intendant HNK Josip Bach osobno je pozvao Zagorku da dramatizira Gričku vješticu želeći na taj način privući publiku u kazalište. Ponavlja se slična situacija kao s dramatizacijom Kletve – oduševljenje publike i napadi kritike. No, drama puni kazalište, u iduće dvije godine prikazano je 25 rasprodanih predstava.

1. srpnja 1917.

Praizveden je pučki igrokaz Jalnuševčani na sceni HNK.

Iste godine Zagorka u časopisu Ženski svijet koji uređuje Zofka Kveder objavljuje članak „Hrvatska izborna reforma i žene“ u kojem traži da i žene dobiju pravo glasa.

1918.

Daje otkaz u Obzoru u kojem je provela 22 godine, pokreće svoj ilustrirani tjednik Zabavnik.

Završetkom Prvog svjetskog rata, u Novostima i Večeri izlaze novi nastavci ciklusa o Gričkoj vještici – Suparnica Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju.

1918./19.

Zagorka u Jutarnjem listu objavljuje socijalno-utopistički roman Crveni ocean. Roman je nadahnut Oktobarskom revolucijom i Teslinim izumima, pa Zagorku stoga možemo smatrati i začetnicom žanra znanstvene fantastike u hrvatskoj književnosti.

1921./22.

Objavljuje roman Kći Lotršćaka.

1922.

Zagorka objavljuje roman Tozuki, društveni roman s tematikom iz suvremenog života, u kojem piše o tajnom društvu zločinaca, ubojica, švercera i podmićenih političara koje nastaje prvih godina Jugoslavije. Naslov romana ujedno je kratica imena tog tajnog društva.

1924.

Objavljuje povijesni roman Republikanci koji govori o jakobinskoj uroti u Hrvatskoj u 18. stoljeću.

Iste godine Zagorku je posjetio predstavnik njemačke izdavačke kuće Ullstein i predložio joj da bude glavna urednica ženskog lista koji bi ta kuća izdavala. Oni bi joj zapravo iz Njemačke slali članke i materijale za list koje bi ona potom prevodila i prezentirala hrvatskoj publici. Naravno, Zagorka je to odbila, smatrajući cijelu stvar još jednim pokušajem germanizacije hrvatskih čitatelja, ali je zato dobila ideju da pokrene vlastiti list namijenjen ženama. To je i učinila sljedeće godine.

1925.

Zagorka pokreće Ženski list, prvi časopis u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženskoj publici. Osim što je uređivala list, pisala je i većinu članaka, od onih o kućanstvu i modi, do članaka o društvenim temama. Ženski list je tako od početka imao i feministički i domoljubni predznak. No zbog određenih neslaganja u redakciji Zagorka ga je napustila 1938. godine.

3. listopada 1925.

Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Bjelovaru izvodi njezin solo-prizor Carinik na granici.

1926.

Zagorka piše roman Dvorska kamarila Marije Terezije.

Iste godine trebalo je biti otvoreno Malo kazalište u Frankopanskoj ulici obnovljenom dramatizacijom Gričke vještice, ali se to nije dogodilo i premijera je bila tek tri godine kasnije.

1928.

Ponovno je tiskan roman Vlatko Šaretić.

1928./29.

Zagorka piše i u Jutarnjem listu objavljuje roman Plameni križari, kasnije poznat pod naslovom Plameni inkvizitori.

1929.

Zagorka boravi u Pragu kao gošća Tomaša Masaryka, drži politička predavanja, susreće se s tamošnjim ženskim udrugama.

23. kolovoza 1929.

U Malom kazalištu premijerno je izvedena obnovljena dramatizacije Gričke vještice u režiji Ive Raića. Zagorka je bila nezadovoljna režijom i činjenicom da joj nije bilo dozvoljeno da sudjeluje u postavljanju drame. Zato piše pismo Milivoju Dežmanu (vjerojatno s namjerom da ga on preda intendantu Bachu) u kojem se žali zbog toga što se nisu poštivale njezine zamisli u dramatizaciji. Neki su prizori pogrešno postavljeni na sceni (u usporedbi s onim što piše u romanu), odnosno unosile su se promjene u tekst bez njezinog znanja i dopuštenja, a nije bila pozvana na pokuse niti je redatelj s njom proradio detalje dramatizacije. Iako je imala primjedbe na režiju, navodno je bila jako zadovoljna scenografijom Ljube Babića. Unatoč svemu, predstava je imala veliki uspjeh.

27. svibnja 1931.

U HNK je praizvedena dramatizacija Zagorkinog romana Kći Lotršćaka, a ujedno je proslavljena 30. obljetnica njezinog novinarskog rada. Proslavu je organizirala Olga Baldić-Bivec, Zagorkina kolegica iz Ženskog lista, a u Ženskom listu objavljeno je  više članaka posvećenih tom jubileju. Zagorkina je obljetnica imala odjeka i u inozemnom tisku – austrijske, njemačke, mađarske, češke i poljske novine izvještavale su o prvoj novinarki na ovim prostorima.

1. svibnja 1932.

U Malom kazalištu je praizvedena dramatizacija romana Suparnica Marije Terezije u režiji Hinka Nučića koji je 1916. režirao i Gričku vješticu.

Iste godine Zagorka objavljuje svoju autobiografiju Poznata hrvatska spisateljica svojoj publici o svome radu, a počinje pisati i roman Na cesti. Roman jedne spisateljice koji je velikim dijelom nadahnut događajima iz njenog života. Od 1932. do 1934. roman je izlazio u nastavcima u Ženskom listu. Kasnije je objavljen u knjižnom obliku i pod naslovom Kamen na cesti pod kojim je poznat i danas.

1934./35.

Zagorka piše roman Gordana.

1936.

Osnovano je Društvo hrvatskih književnica, a među osnivačicama je i Zagorka. Društvo je djelovalo do 1941. godine, a okupilo je mnogo spisateljica mlađe generacije, poput Božene Begović, Zlate Kolarić-Kišur, Side Košutić, Zdenke Marković, Dore Pfanove, itd. Društvo je imalo i svoj Almanah, iako su objavljena samo dva broja (1938. i 1939.)

1937.-1939.

Zagorka u ovom periodu objavljuje roman Kraljica Hrvata koji je nastavak Gordane, a zbog tog je romana i sama među čitateljima dobila nadimak „Kraljica Hrvata“.

1938.

Zagorka objavljuje roman Vitez slavonske ravni, a u knjižnom obliku objavljuje i roman Kamen na cesti.

Iste godine napušta redakciju Ženskog lista. U redakciji lista koji je Zagorka pokrenula u feminističkom i liberalnom duhu promijenile su se okolnosti, sve veći utjecaj imale su konzervativno i klerikalno orijentirane članice redakcije, poput npr. Side Košutić koja je nakon Zagorkina odlaska preuzela uredničku poziciju. List je još 1938. preimenovan u Novi ženski list, a 1939. u Hrvatski ženski list, ali promjene nisu bile samo nominalne naravi. Naime, za vrijeme Side Košutić njegova je ideološka orijentacija postala izuzetno konzervativna, apostrofirajući ženu prvenstveno kao suprugu, domaćicu i majku, odnosno vraćajući se na patrijarhalne obrasce „Kinder – Küche – Kirche“ koje je Zagorka kritizirala tijekom cijele svoje karijere novinarke, feministice i borkinje za ženska i uopće ljudska prava.

No, Zagorka je iste godine nakon odlaska iz Ženskog lista pokrenula novi list za žene Hrvatica u kojem je nastavila promicati feministička, socijalistička i domoljubna načela.

1938. godine Zagorka je unajmila stan na adresi Dolac 8 i tu je živjela sve do smrti 1957. U tom je stanu bilo i sjedište lista Hrvatica u koji je Zagorka uložila svu svoju imovinu. No, list je dobro krenuo jer su sve njezine bivše pretplatnice iz Ženskog lista prešle u Hrvaticu. Prema sačuvanoj kartoteci, imala je 2138 pretplatnica/ka. List je inače funkcionirao na način da su se novcem od pretplate pokrivali troškovi tiska, a Zagorka je svoj urednički i novinarski posao radila bez naknade.

1939.

Zagorka objavljuje studiju o povijesti žena Neznana junakinja hrvatskog naroda. U toj studiji piše o ženama koje su imale istaknutu ulogu u važnim povijesnim događajima u Hrvatskoj, ali su mnoge među njima ostale nepoznate i neimenovane. Takva ženska povijest, nasuprot tradicionalnim muškim povijestima koje obiluju velikim muškim imenima i događajima, još je jedna u nizu Zagorkinih feminističkih intervencija u muški poredak. Ona tom knjigom pokazuje da hrvatska povijest obiluje junakinjama i borkinjama koje su se često borile rame uz rame s muškarcima iako im službena povijest to nije priznala. U Neznanoj junakinji Zagorka također opisuje ženske demonstracije iz 1903. protiv bana Héderváryja koje je sama organizirala.

1939./40.

Zagorka u Hrvatici objavljuje roman u nastavcima Mala revolucionarka.

29. travnja 1940.

U HNK je praizvedena povijesna drama Gordana, nastala prema istoimenom romanu.

1941.

1o. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, marionetska država njemačkog Reicha. Već idućeg dana u Zagorkin stan na Dolcu upada ustaška policija koja joj zabranjuje daljnje izdavanje Hrvatice, zapljenjuje postojeće primjerke časopisa, novac od pretplate, pa čak i pokućstvo u stanu. Zagorka ostaje bez sredstava za život, zabranjeno joj je da piše i objavljuje. U takvoj bezizlaznoj situaciji pokušala je počiniti samoubojstvo, ali je srećom preživjela. Do kraja rata i pada ustaškog režima živjela je vrlo teško, ali njezine čitateljice i bivše pretplatnice pružale su joj pomoć i podršku.

No, nakon nekog vremena dopušteno joj je da objavljuje u listu Nova Hrvatska koji je uređivao dr. Franjo Dujmović, u tu je svrhu preštampala neke svoje već objavljene romane poput Viteza slavonske ravni, ali s promijenjenim naslovom.

1943.

Malo kazalište u Frankopanskoj ulici ponovno izvodi Zagorkin pučki igrokaz Jalnuševčani. Premijera je održana u travnju, a zadnja od ukupno osam predstava bila je u svibnju 1945. kada je Zagreb već bio oslobođen od fašističke okupacije.

Godine 1943. Zagorka redigira svoj posljednji roman Jadranka.

1944.

Zagorka se htjela pridružiti partizanskom pokretu, međutim to se nije realiziralo. U svojom autobiografskom tekstu Što je moja krivnja piše da su je odbili riječima: „Ne trebamo mi ovdje Zagorku s njezinim šund-romanima!“

1945.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Zagreba, Zagorka se ponovno uključuje u javni život – postaje članica Antifašističkog fronta žena, i sudjeluje na sastancima, predavanjima, društvenim i prosvjetnim priredbama.

1947.

Zagorka piše autobiografiju Što je moja krivnja. Suočena je s društvenim i radnim bojkotom, te piše ovu autobiografiju u obranu svog rada i života. Ona u tekstu navodi detaljnu kronologiju svog novinarskog, književnog, političkog i feminističkog rada te također ponovno otvara pitanje (ne)ravnopravnosti žene u hrvatskom društvu.

1952.

U Ilustrovanom tjedniku izlaze njezine uspomene naslovljene Iz Zagorkinih memoara u kojima se prisjeća početaka svoje novinarske karijere.

1953.

U Beogradu je objavljena knjiga Zagorkinih memoara Kako je bilo u kojoj se još jednom osvrće na svoju bogatu novinarsku i književnu karijeru, politički i feministički angažman.

1957.

U noći od 29. na 30. studenog Marija Jurić Zagorka preminula je u svom stanu na Dolcu 8. Nekoliko posljednjih godina života s njom su u stanu živjeli Nino Smolčić i Leo Car. Nino Smolčić postao je skrbnik, a potom i nasljednik njezine imovine.

Zagorka je pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj – tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama.

Sastavila Martina Perić


Izvori:

Đorđević, Bora. 1965. Zagorka – kroničar starog Zagreba. Zagreb: Stvarnost.

Jakobović Fribec, Slavica. 2006. „Marija Jurić“. U: A Bibliographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms. Central, Eastern and South Eastern Europe, 19th and 20th Centuries. Ur. Francisca de Haan, Krassimira Daskalova, Anna Loutfi. Budimpešta, New York: Central European University Press, 195-199.

Jakobović Fribec, Slavica. 2008. Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb. Zagreb: Centar za ženske studije.

Jurić Zagorka, Marija. 1998. Što je moja krivnja. U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Ur. Vinko Brešić. Zagreb: AGM, 451-499.

Kožul, Stjepan. 2008. „Književnica Marija Jurić Zagorka i Jurići u župi Nevinac kod Bjelovara.“ U: Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 151-276.

Lasić, Stanko. 1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb: Znanje.

Sklevicky, Lydia. 1996. „Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka“. U: Konji, žene, ratovi. Zagreb: Druga, 245-247.

Vujnović, Marina. 2009. Forging the Bubikopf Nation. Journalism, Gender, and Modernity in Interwar Yugoslavia. New York: Peter Lang Publishing.