„Opazili su kako je sredinom okruga bojnih igara ujahalo dvadesetak konjanika. Na čelu im na plemenitom konju sjedi muž u crvenoj, zlatom vezenoj dolami s tri reda dukata oko vrata. Mač je okovan draguljima, kalpak urešen zlatom i biserima. Ispod njega pada tamna kosa. Iz lica snažnih muževnih crta provijava neka plemenitost. Brci su mu puni. Samosvjesna snaga izlazi iz čitave pojave koja zna da nad njim lebdi aureola junaka.“
(Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 52.)
Plemeniti muž kojeg ovdje Zagorka opisuje jest vojvoda Lovro, pripadnik moćne i bogate obitelji Iločki. Bio je sin Nikole Iločkog, mačvanskog i slavonskog bana te bosanskog kralja, i njegove druge supruge Doroteje Széchy. Rođen je 1459. godine, najvjerojatnije u obiteljskom sjedištu – Iloku. Lovro je još za očeva života bio aktivan pripadnik visokog hrvatsko-ugarskog plemstva te je sudjelovao u pohodima kralja Matijaša Korvina na Šlesku tijekom 1473. i 1474. godine. Lovro se iz tih pohoda vratio ovjenčan bojnom salvom te ga je Matijaš proglasio glavnim stolnikom kraljeva stola. Nakon smrti Nikole Iločkog (1477.) neke od njegovih titula u potpunosti je naslijedio Lovro, neke je naslijedio uz određene hijerarhijske izmjene, a neke su dodijeljene velikašima koji nisu imali veze s obitelji Iločki. Primjerice, kralj je Lovri dopustio upravljanje dijelovima Ugarskog Kraljevstva južno od rijeke Save, ali Lovro nije nosio titulu kralja Bosne kao Nikola, već titulu hercega Bosne.
Odnos Lovre i kralja Matijaša
Lovro Iločki sudjelovao je na vjenčanju kralja Matijaša i Beatrice Aragonske 1476. godine te se kontinuirano nalazio u kraljevom okruženju. Imao je važnu ulogu u svim vojnim pohodima kralja te je u nekim ratnim sukobima predvodio vlastitu postrojbu. Štoviše, kao predstojnik dvora 1479. godine organizirao je susret Matijaša Korvina i Vladislava II. Jagelovića u Olomucu. Koliki je ugled uživao možda najbolje pokazuje činjenica da se među onima koji su potpisali tadašnji mirovni sporazum nalazio na drugom mjestu, odmah nakon Emerika Zapolje. Lovro se istaknuo i tijekom opsade Beča (1485.) kada u grad ulazi kao član uže kraljevske pratnje.
Borba za nezakonitog sina na prijestolju
Budući da nije imao legitimnog nasljednika, Matijaš je nastojao osigurati nasljedstvo prijestolja svom nezakonitom sinu Ivanu kojem je dao ime Korvin i brojna imanja. Dodijelio mu je čast kraljevića na dvoru te naslove hrvatskog hercega i hrvatskog bana. Lovro je podupirao kraljeve želje vezane uz nasljedstvo prijestolja te se 1484. godine zaklinje da će nakon kraljeve smrti podržati Ivana Korvina kao novog vladara.
„– Obišao sam po vašoj želji sve plemićke dvorove i svuda sam dobio jednak odgovor: »Ništa ne želimo drugo nego da sin našeg pravednog i junačkog kralja bude njegov nasljednik.« Kad sam im rekao da se dio bogatih i moćnih velikaša buni protiv toga, plemići su usplamtjeli i prisegli: »Ako bude potrebno, udarit ćemo na izdajice oružanom silom.« Evo, veličanstvo, donosim vam pismene prisege našeg plemstva da će za kralja birati vašeg sina.“ (Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost, str. 206.)
Nakon smrti Matijaša Korvina 1490. godine, situacija oko nasljeđivanja hrvatsko-ugarskog prijestolja znatno se zakomplicirala. Ubrzo dolazi do razdora među plemićima jer je i Vladislav II. Jagelović polagao pravo na krunu Svetog Stjepana. Jedan od predvodnika Korvinove struje bio je Lovro Iločki, a gotovo svi hrvatski i slavonski plemići priklonili su se toj struji. Kako cijela situacija ne bi bila prejednostavna, u spor oko krune uključio se i njemački car i austrijski kralj Maksimilijan I. Habsburški koji se pozivao na ugovor o nasljeđivanju sklopljen s Matijom Korvinom 1463. godine. Snage Ivana Korvina su ubrzo poražene u bitci kod Szbatona (1490.) te ovom kraljevskom sinu preostaje samo obnašati nasljednu bansku čast u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji.
Sukob Lovre Iločkog i kralja Vladislava II. Jagelovića
Nakon Korvinova ispadanja iz borbe za prijestolje, Lovro je odlučio podržati Maksimilijana Habsburškog. Iako se nije otvoreno zavjetovao na vjernost Maksimilijanu, njegovi postupci jasno pokazuju animozitet prema Vladislavu II. Jageloviću. Naime, Lovro se nije odazvao na svečanu krunidbu kralja, nije slao vojnike za oslobođenje Stolnog Biograda (1491.) i nije bio prisutan na sastanku koji su braća Jagelović održala u Levoči 1493. Štoviše, kralja je u razgovoru često nazivao volom.
Suvremenici su ga sumnjičili da kroz svoje posjede propušta Osmanlije u pljačkaške pohode te da oni zauzvrat ne diraju njegova imanja. Imati Lovru Iločkog kao političkog neprijatelja nije bilo bezopasno – Lovro je imao mnoge moćne saveznike, uključujući palatina Ivana Zapolju i vranskog priora i jajačkog bana Bartola Berislavića Trogirskog. Nakon što se Lovro nije odazvao kraljevoj naredbi da se pojavi u Beču i očituje na razne optužbe, Vladislav je pokrenuo vojni pohod protiv Lovre. Budući da je u ratu s Vladislavom izgubio sva svoja uporišta, Lovro se morao pokoriti, ali je svoj položaj nastojao olakšati prebacivanjem krivnje na Berislavića. Tek se s Lovrinim porazom učvrstio položaj Vladislava II. Jagelovića kao hrvatsko-ugarskog kralja.
Tko je naslijedio Lovru Iločkog
Odlukom Državnog vijeća 1496. godine Lovri je potvrđena amnestija i vraćena su mu sva dobra, uz uvjet da pripadnu državi u slučaju da umre bez nasljednika. Lovro Iločki se ženio dva puta – s Katarinom Pongrac i Magdalenom Bakoš. U prvom braku je dobio jednog sina koji je umro kao dijete, pa Lovro uistinu nije imao nasljednika. Nakon Lovrine smrti (1524.), pravo nasljedstva na njegovu imovinu zatražio je Ivan Zapolja s kojim je Lovro 1493. godine sklopio ugovor o uzajamnom nasljeđivanju obiteljskih imanja u slučaju da jedan od njih umre bez muških potomaka. Kraljevsko vijeće je nastojalo onemogućiti Zapoljino pravo nasljedstva pozivajući se na zakon prema kojem bi ostavština trebala pripasti kraljevskom fisku. Međutim, kralj je preuzeo dva Lovrina imanja u Ugarskoj, a ostala je ostavio Lovrinoj udovici Magdaleni koja se kasnije udala za Ladislava Morea i kao miraz mu donijela vojvodinu baštinu. Lovro Iločki, posljednji muški predstavnik moćne obitelji Iločkih, pokopan je pokraj oca u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku.
Izvori:
Fedeles, T. 2012. „Opsada Iloka 1494.“ U: Scrinia Slavonica 12, str. 7/20. S mađarskog preveo: Csula, E.
Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana I.“ Zagreb: Stvarnost.
Sulejmanagić, A. 2020. „Prilog istraživanju grbova Iločkih – razvoj, osobitosti i mijene.“ U: Scrinia Slavonica 20, str. 51-78.
Šute, I. 2005. „Iločki, Lovro.“ Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=98, zadnji pristup 29. listopada 2022.)
Turković, D. 2022. „Velikaška obitelj Iločki u 14. i 15. stoljeću – društveno i političko djelovanje i posjedi.“ Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Sastavila: Đurđica Vitković