„Ima lijepih misli u vašoj vjeri kad se klanja istini, poštenju, dobroti, kad progoni sramne ljudske mane, ali ne mogu razumjeti protuslovlje u vašoj vjeri – ona obožava istinu, a progoni – prirodu, najveći zakon pod suncem! Vi tražite od svojih vjernika da se dadu goloruki ubiti od naoružanog neprijatelja kad vam ruši kuću – jer dotaći se oružja, smatrate grijehom. Kad bi tako smatrao i neprijatelj – e, onda bi bilo krasno živjeti. Ali vi želite iskorijeniti ljudski rod kad smatrate ljubav najcrnijim nedjelom.“
(Jurić Zagorka, M. 1986. „Plameni inkvizitori“. Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 203.)
Znate li o kojoj vjeri govori vitez Sokol u prethodnom odlomku? Radi se o bogumilima, pristašama kršćanske sljedbe koja je svojim naukom bliska mističnim i dualističkim sljedbama. Bogumilski pokret pojavio se u 10. stoljeću na području srednjovjekovne bugarske države, a ubrzo je zahvatio prostor koji se protezao od Male Azije, preko jugoistočne Europe i Italije do južne Francuske i srednje Europe. Razvoj pokreta bio je društveno uvjetovan razvojem feudalizma, a svoju socijalnu osnovu pronašao je u seljaštvu koje je bilo najteže pogođeno feudalizmom.
Vjerovanje
Bogumili vjeruju u jednoga Boga kao stvoritelja duhovnog i materijalnog svijeta. On ima starijeg i mlađeg sina – Satanaela i Krista. Bog Satanaelu, koji je utjelovljenje zla, dopušta vremeniti utjecaj na Zemlji. Materijalan svijet, kao i ljudsko tijelo, njegovo su djelo i on je do dolaska Krista isključivo vladao svijetom. Od Kristova dolaska zlu se počinje suprotstavljati princip dobra. Umjesto krštenja vodom i ostalih kršćanskih sakramenata, bogumili su prakticirali tzv. duhovno krštenje – čin polaganja ruku i zazivanja Duha Utješitelja. Prema bogumilskom nauku, Krist se samo prividno utjelovio i prilikom uzašašća primio pobožanstvenjeno tijelo, a svoje ljudsko tijelo odbacio u zraku. Zbog toga se bogumili nisu klanjali križu, kao ni štovali ikone.
Sljedbenici vjere moraju se suprotstavljati zlu što podrazumijeva asketski život te se zalažu za ideal siromaštva u zajednicama po uzoru na prvotno kršćanstvo.
Vjersko učenje bogumila sljedbenicima zabranjuje sve što ih dovodi u bliži kontakt s materijalnim, posebice brak te konzumaciju mesa i vina. Vjerski obredi su se odvijali u jednostavno opremljenim prostorijama obiteljskih kuća ili na otvorenom. Kao što Zagorka prikazuje u romanu „Plameni inkvizitori“, Sveta stolica nije blagonaklono gledala na bogumile te je raznim sredstvima nastojala iskorijeniti njihov nauk. Primjerice, Rim je tijekom 13. i 14. stoljeća u Bosnu poslao franjevačke misionare s ciljem da obrate ili protjeraju bosanske heretike, među kojima je bilo i bogumila.
„– Javio mi je glasnik da se u Slavoniji pojavilo dvoje mladih: brat i sestra, koji naučavaju pateransku vjeru. Što misliš o tome?
– Dvoje mladih: brat i sestra? Da nisu Mirena i Radoslav?
– Nisu nam htjeli saopćiti što smjeraju, samo su priznali da nekamo odlaze. Njihov život u Okić-gradu, bezmesna hrana i neprestano čitanje Evanđelja, sve to dokazuje da su bogumilske vjere. Rekao sam ti, ovo dvoje veoma su zagonetni.
– Sad tek shvaćam zašto nisu htjeli da pomiriš Radoslava s ocem, niti su govorili o svojem vjenčanju. Upravo su se izložili inkvizitoru Matiasu. Jako njima ako ih uhvati.“
Jurić Zagorka, M. 1986. „Plameni inkvizitori“. Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 285.)
Crkva bosanska
Bogumilski pokret se u Bosni učvrstio kao Crkva bosanska. Prve vijesti o njima datiraju iz 1199. godine za vrijeme bana Kulina, optuženog da štiti heretike. Od početka 13. stoljeća do druge polovice 15. stoljeća Crkva bosanska funkcionirala je kao važan čimbenik bosanske samostalnosti i identiteta. Pripadnici Crkve bosanske su se nazivali krstjanima ili patarenima, a živjeli su u samostanima koji su imali pravo utočišta i uz sebe imali gostinjce. U obredima su se služili staroslavenskim, a biskupa su birali između redovnika. Biskup, odnosno “djed“ je bio na čelu Crkve bosanske, a ostale članove crkvene hijerarhije činili su „gost“ (više) i „starac“ (niže) čije su službe bile organizacijske naravi. Pokret koji je odlijevao brojnim intervencijama Svete stolice i ugarsko-hrvatske vlasti ugušen je s padom Bosne pod osmansku vlast 1463. godine.
Izvori:
Bogomil. Encyclopedia Britannica. (https://www.britannica.com/topic/Bogomils, zadnji pristup 17. listopada 2022.)
Bogumili. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=8408, zadnji pristup 17. listopada 2022.)
Crkva bosanska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=12741, zadnji pristup 17. listopada 2022.)
Jurić Zagorka, M. 1986. „Plameni inkvizitori“. Zagreb: ITRO August Cesarec.
Tekst sastavila: Đurđica Vitković